Uza svu buku koja se često diže oko pravosuđa, posve nezamijećeno
prošao je izbor novih članova Državnoodvjetničkog vijeća u koje su iz
reda sveučilišnih profesora ušla dvojica s osječkoga Pravnog fakulteta.
U nezgodan trenutak, nema sumnje, baš kad se javnost danima zabavlja je
li na tom fakultetu zaposleno samo petero ili ipak desetero profesorske
djece, te da li se ispiti kupuju u obližnjem kafiću za 21 tisuću kuna.
Neobičnom koincidencijom, saborski su nam zastupnici baš sada servirali
još jedno jelo iz glasovite jeftine saborske kuhinje, no ne suviše
ukusno...
Od šest profesora, zastupnici su većinom, tajnim glasovanjem, izabrali
baš dekana osječkoga fakulteta Vladimira Ljubanovića, navodno bliskoga
SDP-u, te njegova kolegu s istoga fakulteta Branka Babca, bliskoga
HDZ-u. Potonji je inače bio prvi pučki pravobranitelj u Hrvatskoj, koji
na tom mjestu nije radio ništa, osim što je tražio ured s pogledom na
Markov trg, pa je morao otići. Babac je bio i prvi, kratkotrajni,
ministar pravosuđa u vladi Josipa Manolića. Valja, pak, reći da
Ljubanovićev sin Boris radi kao asistent na katedri profesora Babca...
Osječki profesori branili su se ovih dana da su njihova djeca odlični
studenti, no nisu rekli jesu li se djeca možda školovala na istom
fakultetu gdje su im očevi dekani i dugogodišnji profesori. Čini se da
je i autonomija sveučilišta na hrvatski način slična neovisnosti
sudaca: katkad služi da se skrije koješta.
Osim toga, uz toliku buku oko izbora Ksenije Butorac za dječju
pravobraniteljicu, zanimljivo je da nije bilo takve rasprave o
kandidatima za tako važno tijelo u pravosuđu, koje odlučuje o
imenovanju svih hrvatskih tužitelja i o njihovoj disciplinskoj
odgovornosti...
RIJEČ - DVIJE
