Poziranje, paradiranje i naslikavanje od mene vidjeti nećete. Ali hoćete jasan stav. Kao šef Republike učinit ću sljedeće. Bez populizma, upozoravat ću na probleme i na nepravde, gradit ću povjerenje u taj sustav, naša država ima dubok smisao usprkos nastojanjima mnogih da ih obezvrijede. Korupcija je lijepo ime za ono što narod zove lopovluk, to je strast i pohlepa da se uzima tuđe, da se uzima iz zajedničke blagajne. To ću mijenjati. Stavom, gardom, vikom ako treba, ali ne lupanjem šake o stol ili formiranjem ilegalnih vlada u sjeni. Moje najmoćnije oružje bit će moj govor.
Obećao je to Zoran Milanović u studenome 2019., tada kao kandidat za predsjednika države, na svom velikom predizbornom skupu u zagrebačkoj Tvornici. Svoj karakter ponudio je još u kampanji biračima na pladnju, čak ga je gurnuo i u sam slogan. Predsjednik s karakterom! Takvim da, kazao je, nekada satire i njegova leđa i ne sviđa se svakome. Pobijedio je, postao predsjednik, a ni godinu i pol dana kasnije od tog govora u Tvornici, pokazao i svu “raskoš” svoga karaktera. I da ništa nije lagao!
Zadnjih tjedana otkako je zastao izbor predsjednika Vrhovnog suda, posebno je inspiriran. Teško je prepričati što se sve dogodilo u kratkim crtama, ali sukus svega je da predsjednik smatra da je došlo do ozbiljne reinterpretacije Ustava i da mu se nedorečenim Zakonom o sudovima žele smanjiti ionako ograničene ustavne ovlasti, odnosno da mu se ne dopušta da direktno primijeni svoju ustavnu ovlast i predloži predsjednika Vrhovnog suda. Pa je, slikovito govoreći, zbog činjenice da njegova kandidatkinja, profesorica Zlata Đurđević neće biti izabrana na čelo Vrhovnog suda i zbog uvjerenja da HDZ ne želi na tome mjestu nekoga neovisnog, krenuo u džihad u kojemu prvo vladajućima plus svakomu tko mu se usudi kontrirati, lijepo istrese sve svoje argumente začinjene sočnim osobnim uvredama i slikovitim epitetima.
Rezultat je da svi, ali baš svi, pričaju o Milanoviću i, što je puno važnije, svi imaju i svoj stav o dva HDZ-ova „istočna grijeha” – pravosuđu, o kojemu nam lekcije dijeli i osuđeni bjegunac od tog pravosuđa Zdravko Mamić, te o korupciji koja je doslovce premrežila sve pore društva. Generalno gledajući, s obzirom na komentare pod tekstovima i ankete, većina je na Milanovićevoj strani, diže ga u nebesa i proglašava carom i kraljem svemira. Što i ne čudi s obzirom na stanje u kojem se država nalazi, kako ljudi žive, što trpe godinu dana samovlasti stožera, a virus je, jelte, pobijeđen, što nema cjepiva, a sada ni lijekova, što im se nameću dvostruka mjerila, što se bez članske iskaznice HDZ-a ništa ne može, što ih se svakodnevno radi budalama… A on, Marlon Brando s Pantovčaka, im se, eto, ne libi sve to istresti u lice biranim uvredama garniranima citatima iz jugoslavenskih filmskih klasika.
Oni drugi, manjina, ili se zgražavaju takvim neprihvatljivim rječnikom tvrdeći da je predsjednik pretjerao, da potiče na mržnju i da je nedostojan funkcije ili pak poručuju da je Milanović zapravo u mnogočemu u pravu, da otvara jako dobre i bitne teme, ali da svojom retorikom i neprimjerenim riječima zasjenjuje prave i ključne argumente, zagađuje javni prostor odmiče fokus sa stvarnih problema koje bi trebalo rješavati. Probali smo u fino, nije išlo. Dosta lažne finoće, kažu pak oni prvi koji su za Milanovića i tako stalno u krug. Pitanje je može li Milanović svojim „stand up“ nastupima išta bitno napraviti da promijeni stanje u državi protiv kojeg govori ili će nakon svega ostati samo još više štete.
Trenutačno je teško ne primijetiti da je šok-terapija s Pantovčaka dovela do toga da, primjerice, za šefa Visokog kaznenog suda, suprotno svim uvjerenjima, u srijedu nije imenovan Ivan Turudić. Isto je tako sigurno da je pažnja resurs, i to jako važan i bitan. A u Hrvatskoj je tim bogatstvom zagospodario upravo Zoran Milanović. Svjestan da nema neke velike ovlasti, ali da zato ima i pozornicu i megafon, a očito i što reći, odlučio je privući doslovce svu pažnju na sebe. A kako do pozornice i do megafona mogu i neki drugi, otpustio je sve kočnice jer zna da su, kako je to neku večer u RTL Direktu slikovito objasnio profesor Dražen Lalić, u razredu uvijek sve oči na dežurnom mangupu, huliganu, a ne na „dosadnjikavom“ predsjedniku razreda i odlikašu.
Međutim, Milanović nije u razredu, sada je predsjednik države i sve što kaže i napravi itekako se odražava na instituciju predsjednika Republike. A kada sa te pozicije srežete svakome u lice što mislite da mu ide, bez obzira na to jeste li u pravu ili potpuno u krivu, i kada za to dobivate svaki dan vjetar u leđa od „rulje koja navija“, to za sobom vuče posljedice. A posljedice mogu biti i opasne. Pogotovo ako od svega što sada slušamo i gledamo ostanu samo uvrede, teške riječi, fraze, životinjsko carstvo… Ili, kako kaže sociolog Dragan Bagić, ako od svega ostane samo stil kao novo normalno, što bi, drži, bilo izrazito loše. S druge strane, ako iz svega predsjednik svojom retorikom i ponašanjem, nekim čudom, natjera birače da na kraju iziđu iz stereotipnog odlučivanja i neproduktivnih podjela, tada bismo, kaže Bagić, mogli imati neku drugu priču.
– Današnje ideološke podjele na lijeve i desne više doista nemaju nikakve veze s realnim društvenim problemima. Ni s jednim jedinim. I razbucanje tih predvidivih podjela jest nešto što Hrvatskoj treba i što bi bilo poželjno. Ako Milanovićevo ponašanje ide tim putem, ako bi time rezultiralo, onda može napraviti jednu značajnu stvar za društvo. Ali ako od svega te shematizirane ideološke podjele dobiju tek još jaču žestinu, onda je to katastrofa – smatra Bagić.
Za Milanovića kaže da je političar koji je najviše od svih naših političara izlazio iz okvira i nekih očekivanja i to ga, dodaje, prati cijelu karijeru. Još od trenutka kada je istaknuo kandidaturu za predsjednika SDP-a bio je nešto novo, drukčije. I kao premijer se, kaže, usuđivao povlačiti neke neočekivane poteze i ulaziti u neke rizične akcije jer je mislio da tako treba i da je u pravu, za razliku od svih onih koji su tvrdili da nije. Pa kao što je tvrdoglavo inzistirao na tome da šefa bivših jugoslavenskih tajnih službi (ali i hrvatskih) ne bi trebalo izručiti Njemačkoj, tako je, ne uzimajući u obzir političku cijenu, postupio i sada pri izboru novog predsjednika Vrhovnog suda.
– Dio njegova karaktera jest da izlazi iz okvira i upravo ovo njegovo ponašanje odgovara njegovu karakteru. Drugo je pitanje koje su koristi od toga i ima li takvo ponašanje produktivni učinak. Činjenica je da dosad taj njegov stil nije doveo ni do čega revolucionarnog što bi bilo održivo na dulji rok – kaže Bagić.
Pitanje posljedica je ključno pitanje odnosno pitanje hoće li njegovo ponašanje rezultirati dugoročnim političkim promjenama. Naime, činjenica je da je svojim ponašanjem stekao simpatije desnice, ne samo napadom na šefa SDSS-a Milorada Pupovca nego i napadom na mnoge lijeve aktere u društvu koje se dosad nitko nije usudio propitkivati. Danas mu zbog toga najglasnije kliču upravo oni koji su za njegova premijerskog mandata klicali onima što su razvlačili šator pred Ministarstvom branitelja i njegovu Vladu nazivali nenarodnom. I kojima se – u maniri “tata, i ja bih ovo radio”, ali na kraju ipak samo statiraju – sviđa kako je taknuo u one koje se do jučer nije diralo.
– On je napao i Puhovskog i Gong i razne druge udruge od čijih su se napada suzdržavali i desni političari i to je razlog da dobije obožavatelje na tom političkom spektru. No on istom žestinom napada i HDZ i njegove strukturne grijehe i odgovornost za stanje u državi, posebice u pravosuđu, i upravo to je to nadilaženje podjela. Oni koji su se navikli na tu jednu binarnu poziciju teško to podnose – drži Bagić.
Da je predsjednik počeo mijenjati tu jednu scenu pomirenja s postojećim stanjem smatra i profesor političke psihologije Ivan Šiber koji za Milanovića kaže da je kao „štuka u močvari“ koja je odlučila razbucati tu jednu letargiju i spiku „nigdar ni bilo da ni nekak bilo”. I to je, kaže, ono što je pozitivno.
– Nema čovjeka koji neće reći da je sudstvo rak-rana, ako misli svojom glavom. Kao što nema sumnje da ćemo se složiti da riba smrdi od glave. Ali da bi se to promijenilo, treba znati kako – kaže Šiber.
A tu dolazimo do pitanje hoće li Milanović napraviti više štete nego koristi. To je, kaže Šiber, pitanje za budućnost, ali i dodaje da će najveća šteta u tom slučaju biti za samog predsjednika. Ne slaže se da je svojom retorikom pustio duha iz boce jer su „iz ove balkanske boce svi duhovi pušteni odavno i narod je na to oguglao“, ali ima nešto istine u tome, kaže, da je Miloradu Pupovcu nacrtao metu na čelu, kako kaže premijer.
– Iako je Milorad Pupovac oduvijek bio crvena krpa pred zlosretnim i isključivim likovima na hrvatskoj političkoj sceni. No dugoročno, to za Pupovca ne može, na dulji rok, imati neke posljedice – uvjeren je Šiber.
Za Milanovića kaže da je čovjek sa dva lica, čovjek strukturnih vrijednosti i čovjek karaktera, i da nema puno veze s Donaldom Trumpom, što su zadnjih dana česte usporedbe. Možda, kaže, u elementima karaktera, ali nikako u sustavu vrijednosti.
– Milanovićevu karakteru ja ne bih dao komplimente. Prvo, karakter je nešto što svi imamo i što se u psihologiji procjenjuje kroz odnose čovjeka prema drugima, sebi i prema radu. Milanović je čovjek koji teško surađuje s drugima. Odnos prema radu je također nešto u čemu Milanović ne bi trebao dobiti velike pluseve. Imao je prilike nešto napraviti, ali se baš i nije iskazao. Što se tiče odnosa prema samome sebi, on je čovjek koji je pun sebe. S druge strane, on je čovjek koji ima stav i kojemu moramo dati visoke ocjene što se tiče principa i nekih vrijednosti kojih se drži – kaže Šiber.
Međutim, taj vrijednosni sustav često ostane nerealiziran zbog njegova karaktera, a to je ono loše. Milanović bi, drži Šiber, radi toga trebao uvijek nekoga imati uza sebe, nekoga tko će ga čvrsto držati, nekog modernog Machiavellija. Šiber kaže i kako, kada se govori o Milanoviću, treba biti pošten i kazati da kao premijer nije imao nimalo lagan mandat. Preuzeo je vođenje Vlade u izrazito teškom trenutku, kada je ekonomska kriza bila na vrhuncu, a prethodna Vlada nije napravila ništa da je ublaži, a zadesila ga je, dodaje, i tužna konstanta u hrvatskoj politici da kada god je ljevica na vlasti, počne neviđena agresivnost desnice. I to takve, dodaje, da se samo čeka trenutak kada bi se mogla preliti i na ulicu.
Dovoljno je, kaže, sjetiti se Račanova mandata i berača kestena, splitske rive ili šatora i plinskih boca koje su dočekale Milanovića. A koji kao da sada želi naplatiti sve to kroz što je tada prolazio. U cijeloj ovoj priči koju gledamo zadnjih tjedana još je jedna stvar potpuno jasna, a to je da vladajući na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem nemaju pravi odgovor na predsjednikovu retoriku i njegovo ponašanje. Dapače, djeluju dezorijentirano, zbunjeno, kao da su udareni gdje najviše boli. I svi drugi navikli na zabetonirano binarnu poziciju teško se nose s novim okolnostima. Dobrom dijelu političkih aktera, naviklih na status quo, sve to izgleda suludo iz jednostavnog razloga što je protivno uobičajenom obrascu funkcioniranja politike.
Pa iz očaja prtljaju ili pokušavaju igrati na Milanovićev način. Ili zveckaju opozivom predsjednika što je ideja koju je ponovno u javni prostor prvi lansirao Vladimir Šeks spominjući čak, što je ispod svake razine, i predsjednikove psihičke sposobnosti. A koja u trenutačnoj konstelaciji snaga ima jednaku težinu kao i kada je peti dan svog mandata bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović tražila od tadašnjeg premijera Milanovića da podnese ostavku. Ne bi čudilo da je i tada to bila ideja baš Vladimira Šeksa, njezina tadašnjeg savjetnika koji je sa te funkcije morao otići nakon nekih spornih pomilovanja za koja je lobirao kod bivše predsjednice.
– Velika je pogreška vladajućih što su Vladimira Šeksa pustili u prvi plan i što su preuzeli način reagiranja koji je nametnuo Zoran Milanović. Ono na čemu je Andrej Plenković dobio izbore bilo je to neko vjerovanje da se radi o mirnom, staloženom, sređenom i europskom čovjeku. No to se dobrano izlizalo, ta maska pokazala se netočnom i danas se vidi da se Plenković održava u postojećoj poziciji bez realne snage da nešto učini, čak i u samom HDZ-u – kaže Šiber.
S druge strane, dodaje Šiber, predsjednik Milanović svojim načinom ponašanja u velikoj mjeri omogućava vladajućima da bacajući težište na njegovu retoriku i ponašanje izbjegnu intenzivno nezadovoljstvo pravim problemima koji su time zasjenjeni.
– Kada bi predsjednik bio malo odmjereniji i realniji, imao bi puno više utjecaja i uspjeha. Međutim, mislim da on zapravo postupa onako kako misli da je najbolje u datom trenutku, a to je dosta nekontrolirano – kaže Šiber.
Predsjednik je odradio tek petinu mandata. Ali i ta petina jasno je pokazala kakav će taj mandat biti do samoga kraja. Očito prepun sukoba između Pantovčaka i Banskih dvora. Iako, mora se priznati, nije tako krenulo i početkom mandata Milanović je više puta pokazao da je spreman i na suradnju te je isticao da mnoge stvari koje su radili njemu, on neće raditi Plenkoviću jer je i sam bio premijer.
– Kad ste premijer, onda imate neke spoznaje i znanja koji vam pomažu u kreiranju stavova. Zato bih ja na mjestu Zorana Milanovića postupio drukčije, bio bih svjestan kako se igra šahovska politička igra – kaže Šiber.
Da nam ne ginu sukobi između dvaju političkih brda i iduće četiri godine vjeruje i Bagić i dodaje da Milanović i nema što drugo raditi.
– Odlučio se da će biti takav predsjednik. On neće seliti ured po županijama, to nije njegova koncepcija – kaže Bagić i dodaje kako je i sam kazao da može samo vikati. Pa će vikati. I tako pokušati rastresti i razdrmati loše stvari u hrvatskoj politici. Od toga da se bez smisla igra s ustaškim simbolima za šaku glasova do toga da se nitko ne propitkuje, da se kadrovira kako se kadrovira. Nema on jasan plan – zaključuje Bagić, ali ima grubu ideju što je loše pa će derati po tome. Nadajmo se da je tako.
Ovom čovjeku ću vjerovati kada se ne bude ismijavao s braniteljima, kada pokrene referendum o izbornom zakonu gdje neće biti dvostrukog prava glasa, niti manjinskih lista(jer su oni hrvatski državljani kao i mi, a ne svete krave), kada pokrene međunarodno istraživanje Jasenovca, kada otkrije koga je sve i čime podmićivao svoje bivše suradnike. Dakle, ne mogu vjerovati na riječ čovjeku koji je rekao da se nikada ne bi kandidirao za predsjednika Hrvatske jer je to glupa funkcija, a sjedi na Pantovčaku i kočijaški se razbacuje po svima, priznajući da je i sam podmićivao manjinca nekretninama.