Prečasni Mijo Gabrić, koji se ubraja među najutjecajnije ljude u Odboru
za obnovu zagrebačke katedrale, doživio je žestoke napade zbog najave
otvaranja ekskluzivnog restorana u tornju prvostolnice. Nisu ga
štedjeli svjetovni mediji, a ništa bolje, barem se tako tvrdi u
kuloarima, nije prošao ni među svojom subraćom.
Čak i dobrohotni promatrači ističu da se pretjeralo, posebno s
jelovnikom koji bi trebao nositi imena uglednih biskupa i svećenika.
Ali, ako Kuharićev odrezak i Bozanićeva riblja juha nisu primjerene, to
ne znači da svako uređenje i, što je možda još važnije, otvaranje
zagrebačke katedrale za građane treba sasjeći u korijenu.
Jer nije jedina alternativa ekskluzivni restoran ili ništa. Ideja ima
prilično, a neke su, barem na prvi pogled, sasvim prihvatljive.
Uređenje vidikovaca sasvim sigurno ne bi narušilo mir sakralnog mjesta,
a to bi turistima i inim znatiželjnicima bilo i te kako
zanimljivo. U tornju bi bilo sasvim primjereno organizirati prigodne
izložbe, kupiti knjigu, pokoji suvenir, dobiti informaciju.
Moguće je, sada opet dolazimo na hranu, ponuditi i neka jednostavnija
jela te piće za okrepu. Sve je to daleko od elitnog restorana, ali puno
više od onoga što se danas nudi. Jer, budimo iskreni, tornjevi
zagrebačke katedrale danas su nedostupni, izolirani, poput hrvatske
inačice Zabranjenog grada.
Napokon, moramo kršćanski oprostiti i prečasnom Gabriću, koji slovi kao
vrhunski financijaš (zapravo biznismen u Crkvi), što se zanio pa je,
eto, vjerujem samo na trenutak, poput običnog smrtnika, materijalno
pretpostavio duhovnom.
RIJEČ - DVIJE
