Još malo, 19. prosinca bit će godišnjica objave Registra branitelja, čije se pretrage mjere već u desecima milijuna klikova. Pa rezimirajmo, što smo kao društvo i što su branitelji dobili, a što izgubili s “najčasnijim popisom u hrvatskoj povijesti”, piše magazin Oluja.
Na svu sreću, samoubojstava i srbijanskih optužnica zbog Registra nije bilo. Niti masovnih tužbi, iako se predviđalo da će ih biti deseci tisuća. Jedino je odvjetnica Vesna Alaburić u ime branitelja koji ne želi otkriti identitet, podnijela prijedlog za ocjenu ustavnosti odredbe temeljem koje je objavljen Registar. Objavom osobnih podataka, prikupljanih s drugom svrhom, povrijeđena je privatnost. Jačanje digniteta branitelja nije legitiman cilj zbog kojeg Ustav dopušta ograničenje nekog ljudskog prava, obrazložila je odvjetnica Alaburić.
Što se tiče “lova na vještice”, kaznene prijave zbog prijevare ili krivotvorenja službenih isprava koje se odnose na lažne branitelje, unatoč tisućama prijava, broje se u nekoliko desetaka. Do kraja rujna, prema podacima MUP-a, podneseno je 30 kaznenih prijava prema dojavama proslijeđenima iz Ministarstva branitelja, dok ih je 650 odbačeno, a 1210 još se obrađuje. Pitanje je koliko će od tih 30 prijava dovesti do podizanja optužnica, a osobito do pravomoćnih presuda. Doduše, ministar Predrag Matić izračunao je da nas lažni branitelj može koštati čak milijun eura, pa ako ih se i nekoliko otkrije zbog objave Registra, bit će opravdano objavljivanje dakako pod uvjetom da nije prekršen Ustav.
Jesu li branitelji ponosniji
Ali, do toga proći će još godine i pitanje je i zbog zastarnih rokova za odštetne tužbe, u kojoj mjeri će biti obeštećen proračun. Prema jednoj nepravomoćnoj presudi, neovisno o Registru, uvjetno osuđeni lažni ratni invalid mora vratiti 308.000 kuna.
Što onda imamo od objave, jesu li barem porasli ponos, čast i ugled branitelja? Jesmo li nešto doznali?
Za polazni kriterij treba uzeti u obzir da se prema Registru bivši predsjednik i vrhovni zapovjednik dr. Franjo Tuđman nije borio za Hrvatsku ni u “borbenom” ni u “neborbenom” sektoru. Onda je nelogično što bivši ministar obrane Luka Bebić ima 50 neborbenih dana. Doznali smo da Zdravko Mamić i Ivo Sanader, premda su se hvalili sudjelovanjem, a potonji i činom, nisu u Registru. Doznali smo i da nerijetko medijski titulirani herojima, osobito nogometaši, u Registru nema, pa ni kažu najvećeg Davora Šukera. Registar nas je podsjetio da je Nadan Vidošević stan vrijedan 1,2 milijuna kuna dobio za 65 ratnih dana. Doznali smo i da je Josip Manolić kao 70-godišnjak u borbama proveo 2157 dana, u što su mu uračunati i dani potrošeni na pisanje optužnice protiv vukovarskih branitelja. Po borbenom stažu on je možda i najveći junak Domovinskog rata. Ni preživjeli istinski heroji Domovinskog rata nemaju više borbenih dana od njega. Manolić je od kolovoza 1990. do srpnja 1991. bio premijer, pa je kao šef Ureda za zaštitu ustavnog poretka koordinirao rad tajnih službi, a 1993/94 bio je predsjednik Županijskog doma Sabora. Naravno da je na tim funkcijama radio za Hrvatsku pa se i izložio, ali po kriteriju koji vrijedi za dr. Tuđmana ni on se nije smio nazvati braniteljem.
Antuna Vrdoljaka registar branitelja nije iznenadio. On je 10 godina ranije doznao od MUP-a, što do tada ni sam nije znao, da je 880 dana proveo u “borbenom sektoru”, ali on se ne buni. Nije ga smetalo, barem to nigdje nismo pročitali, da se loše osjeća što se njemu kao ravnatelju HRT-a pišu borbeni dani, dok se HTV-ovu ratnom snimatelju Gordanu Ledereru, autoru “Banijskih praskozorja”, koji je pogođen snajperskim metkom kod Hrvatske Kostajnice, u registru pišu 42 dana u “neborbenom sektoru”.
I Manolića bi trebao posramiti taj podatak, već smo o tomu pisali u Večernjem listu, da je upravo Lederer 2. ožujka 1991. donio snimku borbi za policijsku postaju u Pakracu pa je onda Manolić odrađujući svoj “borbeni” dan došao iz svog premijerskog ureda u Prisavlje pogledati snimku.
Uredski branitelji
Ti se podaci o kojima je kritički pisano nisu promijenili ni nakon 11 mjeseci, tako da je ministar Matić zasad opravdao jedino onaj dio svoga hvalospjeva o Registru kad je govorio da je to popis za vječnost, dok se na vrijednosni dio njegove kvalifikacije, da je to “najčasniji popis” kao što vidimo možemo samo s tugom nasmijati. Dok se to ne promjeni Registar branitelja je ipak samo najgroteskniji popis.
Nedopustivo je što se jednako tretiraju oni koji su rat prespavali u vojnoj odori, s oružjem kraj sebe, nerijetko na zemlji i pod vedrim nebom, s uredskim braniteljima koji su status dobili po funkciji ili jer su odrađivali birokratske poslove u Zagrebu, Puli, Rijeci ili Splitu u sklopu vojnog ili policijskog sustava. Dok god to nije sređeno, Registar branitelja je popis koji je samo uveličao nepravdu i dao joj zakonsku snagu. Tako je glavni državni revizor Ivan Klešić radeći u karlovačkoj policiji na gospodarskom kriminalu i kao kadrovik upisao 1856 dana u borbenom sektoru, više i od Ante Gotovine ili ministra Ante Kotromanovića. Karlovac je bio granatiran, ali nisu zbog toga svi njegovi građani ili oni koji su po svom pozivu tih ratnih dana boravili u tom gradu, zbog toga dobili status branitelja.
Statusne nepravde Registar je samo ozakonio. Kakve je čast istinskim braniteljima biti na popisu s onima koji ratišta nisu vidjeli. Željko Jovanović je u ime SDP-a pred parlamentarne izbore grmio da je korupcija i “umjetno stvoren korpus od pola milijuna branitelja, od kojih je najmanje 20 posto lažnih”. Biračima se to dopalo, a tek ćemo vidjeti kako će cijeniti to što je od objave Registra broj branitelja još i uvećan za nekoliko stotina.
>>Povećao se broj branitelja upisanih u Registar?
Sve se to znalo i prije objave. Zašto se nikada nisu objavili popisi aboliranih četnika? Što je s popisima 40.000 primatelja partizanskih mirovina (dan danas, 68 godina nakon kraja rata)?