Sada, s relativne povijesne distance, intelektualni krugovi u Beogradu, svodeći katastrofalnu ratnu bilancu Srba u proteklom ratu, analiziraju i propast eksperimenta koji je 1990. započeo tadašnji lider Srba u Hrvatskoj, šibenski psihijatar dr. Jovan Rašković.
"Zaboravljeni testament dr. Jovana Raškovića" objavljen je još 2004. u beogradskom magazinu "Profil", a prošlog mjeseca osvanuo je i na web stranicama "krajinaforce-glaskrajišnika u egzilu". U posljednje vrijeme tim internetskim stranicama prevladavaju prilozi, filmovi i knjige s porukama da se rat mogao spriječiti, hrvatski Srbi dobiti autonomiju i tako izbjeći egzodus.
Upravo je takav i tekst o Raškovićevu "testamentu" beogradskog novinara Dragana Tanasića, člana elitnog srbijanskog intelektualnog kruga koji i dalje žali što su prebrzo izgubili nadzor nad Slobodanom Miloševićem. Raškovićev "testament" zapravo je poruka srpske elite svojim izbjeglim sunarodnjacima o sada prihvatljivom modelu za njih autonomiji u sklopu RH.
Intelektualni kružoci
Tanasić svjedoči kako je J. Raškovića upoznao, po preporuci Dobrice Ćosića, 1985., u njegovoj kući u Primoštenu, a potvrđuje da su tu Raškovića godinama pohodili najugledniji srbijanski akademici i smišljali rješenja o političkoj autonomiji Srba u Hrvatskoj.
Autor "testamenta" piše kako je početkom devedesetih među srpskim stanovništvom zavladala strepnja od prvih poteza hadezeovske vlasti i Rašković je osjetio dužnost da ljude smiruje i savjetuje ih da ne čine ništa ishitreno i nerazumno. Rašković je sudjelovao u "pripremnim intelektualnim kružocima" u Beogradu, gdje je Milošević okupljao grupu od desetak srpskih intelektualaca, a nakon tih susreta bio je "vrlo turoban i utučen" jer je većina tih intelektualaca bila fascinirana Miloševićem.
"Jova je uporno molio Miloševića", piše Tanasić, "da se zaustavi raspirivanje napetosti ne samo u Krajini nego i u cijeloj Hrvatskoj... Naglasio je da je Hrvatska država i Srba i da bi se oni trebali izboriti za ista prava, a svako drugo, pogotovu nasilno rješenje bilo bi na štetu Srba".
Srpski "vožd" mislio je sasvim suprotno. "Još u vrijeme Londonske konferencije, on se, pripit, navečer, pojavio u apartmanu D. Ćosića, sprdajući se s pokunjenim suradnicima i članovima delegacije: Šta je, uplašili ste se? Pa zar ne shvaćate da smo ih već pobedili", piše autor. Svjedoči da mu je Rašković tada prvi put rekao za Miloševića svoju profesionalnu dijagnozu: "opak i zloslutni paranoik".
Navodi se kako je Rašković planirao i "jedan gandijevski marš Krajišnika prema Zagrebu". Rašković je tada počeo ozbiljnije pobolijevati, posebno nakon što ga je Milošević pozvao da iz hotela "Moskva" hitno dođe k njemu. Milošević je vikom i pogrdama napao Raškovića i rekao da "nikakav gandijevski marš ne dolazi u obzir, jer svjetski moćnici razumiju jedino jezik sile".
Tada je, svjedoči Tanasić, od Raškovića zatražio da uništi turizam u Hrvatskoj. "Vi, profesore, treba da naložite krajiškim Srbima da isprovociraju nemire u Hrvatskoj", rekao mu je Slobo, a nakon Raškovićeva zgražanja i odbijanja, negdje oko 23 sata, Milošević je dodao "najčudovišniji zahtjev": "Vi treba, takođe, da organizujete ubistva uniformisanih Srba u Krajini, milicionera i vojnika, pa da to pripišete zengama, a posle toga da povučete sve svoje poslanike iz Sabora!"
"Ja sam humanist, a ne terorist... Molim vas da me pustite da se što dalje od vas udaljim", bio je odgovor Raškovića Miloševiću. "Dragane, zapamti, on je potpuno sumanut, vidjet ćeš, samo za jednu noć on će nas, sve Srbe, i u Hrvatskoj i Bosni izdati i ostaviti na cjedilu. Bit će to kristalna noć. On će mene uskoro smaknuti", rekao je tada Rašković autoru.
Lažni atentat
Nakon te svađe, Rašković je otputovao u SAD po novac emigranata za RTV u Kninu, a dan poslije Milan Babić je osnovao SDS Krajine. Uslijedio je i navodni atentat na Miroslava Mlinara, esdeesovca iz Benkovca, koji je napadnut britvom. Nakon povratka iz SAD-a Rašković je odmah posjetio svojeg mlađeg prijatelja i štićenika i pregledao ga. Profesor je ubrzo vidio da su posjekline na Mlinaru izvedene stručno.
"Nemoj meni lagati, ljekar sam, nijednu britvu ne možeš stabilno držati u ruci, nemoguće je u hrvanju napraviti samo površinski rez, a ne oštetiti i krvne žile na vratu. Još manje je moguće da ti, Miroslave, napadaču otmeš brijač, a da ti on ne iskasapi ruku", rekao je Rašković Mlinaru. "Bio sam prisiljen da to uradim", odgovorio mu je Mlinar. Poslije toga, mediji objavljuju vijest:
"Ubijen je milicioner Stojan Galamonja. S velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da su to učinile paramilitarne jedinice RH." Dragan Tanasić piše kako je, nakon svojeg političkog uništenja, Rašković bio materijalno i psihički razoren, da je kopnio iz dana u dan, a cjelokupna imovina u RH bila mu je opljačkana i uništena u roku od nekoliko mjeseci.
Preselio se u Beograd, na Skadarliju, a početkom 1992., na sjednici GO SDS-a, Raškoviću, koji je stvorio stranku, nije dopušten govor. Ubrzo potom, u ožujku 1992., Rašković iznenada umire, a premda je bilo sumnji, nikad nije dokazano da je ubijen.
Država veća od Slovenije
U govoru pred iseljenim Srbima u Kanadi, potkraj 1990., Rašković je tražio srpsku autonomija u RH kao "prijelazni oblik, a Srbi će odlučiti u kojoj će državi živjeti." Tada Rašković zamišlja buduću Krajinu teritorij koji bi nastao spajanjem Srba iz Hrvatske i BiH. "Bit će to država od 3,1 milijun ljudi, dva puta veća od Makedonije i jedan i pol puta veća od Slovenije... Vi iz emigracije možete nam pomoći jer dobro znate kako se treba tući s ustašama." Dvije godine poslije, neposredno prije smrti, Raškovića muči krivnja: "Osjećam odgovornost... Da nisam stvorio emocionalni naboj među Srbima, ništa se ne bi dogodilo, moja stranka i ja potpalili smo fitilj srpskog nacionalizma ne samo u Hrvatskoj nego i u BiH."
