U jeku masovnih odlazaka, izvanredna profesorica Fakulteta političkih znanosti Dagmar Radin vratila se 2014. godine u Hrvatsku nakon uspješne akademske karijere u SAD-u te danas zagrebačke studente vodi kroz nekoliko kolegija, među ostalim predaje im i zdravstvenu politiku.
Puno je ljudi otišlo iz zemlje posljednjih godina, vi ste se, međutim, vratili. Kako vratiti i ostale?
Da, moj povratak nije bilo baziran na vrijednostima koje upravljaju tržištem – drugim riječima, nisam se u Hrvatsku vratila zato što mi je to bila financijski ili karijerno bolja opcija. Vratila sam se iz osobnih odnosno obiteljskih razloga, a i nadala sam se da ću moći pridonijeti razvoju hrvatskog društva svojim 20-godišnjim iskustvom i znanjem stečenim u inozemstvu. Moji razlozi za povratak vjerojatno nisu najbolji primjer razloga zbog kojih bi se ljudi vraćali.
Problem je u Hrvatskoj što ljudi ne mogu živjeti dostojanstveno od svoga rada, ali je još veći problem što se ne nazire promjena nabolje, odnosno nema nade.
Razlog tome nije samo loše gospodarsko stanje nego i dominantna partikularistička kultura koja uvjetuje napredak i prosperitet pojedinca njegovom pripadnošću određenoj političkoj stranci, etničkoj pripadnosti, obitelji itd. Upravo zbog tih partikularističkih vrijednosti u društvu koje naočigled univerzalističke zakone zapravo primjenjuje nejednako, cvjeta korupcija u svim svojim oblicima i na svim razinama: od nepotizma do klijentelizma, kupovanja glasova, mita, partitokracije i, naposljetku, zarobljavanja države od posebnih interesa. To je naše društvo dovelo u vrlo opasnu poziciju da se polako, ali sigurno, urušava društveno i političko povjerenje, što ima dugoročne posljedice na sustav vrijednosti i održivost političkog sustava. I dok god ljudi s time žive, dok god vide da se načelo nepristranosti u zakonima i njihovoj aplikaciji redovito krši, neće nam se ništa značajno promijeniti. Ljudi će i dalje odlaziti.
Je li naš zdravstveni sustav doista tako loš kako se to nekad čini?
Sustav kao takav nije loš jer su osnove postavljene na vrijednostima koje Hrvatsku čine jednom od rijetkih zemalja u svijetu koja te principe, a to su solidarnost, dostupnost i sveobuhvatnost, još uvijek podupire. Financiranje temeljeno na Bismarckovu modelu, jaka primarna zdravstvena zaštita i dobro razvijeno javno zdravstvo su sve bili temelji koji su nam mogli poslužiti da ono dobro što imamo i dalje podržavamo te da nastojimo unaprijediti manje efikasne dijelove sustava kao što su pretjerano oslanjanje na bolnički sustav i nedostatak njege na kraju života, između ostalih. Nažalost, neke dobre dijelove smo s vremenom oslabili umjesto da ih ojačamo, poput primarne medicine, a sustav financiranja nismo prilagodili situaciji u kojoj su kontribucije nedostatne s obzirom na visoku nezaposlenost i odljev stanovništva. Čak i s takvim neuspjesima, Hrvatska još ima relativno dobar sustav zdravstvene skrbi odnosno zdravstveni sustav koji još uvijek velikim dijelom ispunjava svoje obveze. A to postiže li svoje ciljeve teško je reći s obzirom na to da je mjerenje ishoda u Hrvatskoj neadekvatno pa o tome i nemamo sve podatke.
Kako gledate na ideju da se skupi lijekovi financiraju iz donacija građana?
To je neprihvatljiva opcija kao temelj financiranja. Sustavi donacija svuda u svijetu (pa i u SAD-u) postoje kao odgovor na izostanak odnosno neuspjeh države da se riješi određeni problem. Jasno je da se moraju osigurati sredstva na neki način za skupe lijekove, no neodgovorno je prepustiti to građanskom milosrđu.
Analizirali ste zastupljenost zdravstvenih tema u izbornim kampanjama. Zašto stranke bježe od otvorene rasprave?
Političke stranke se najčešće bave temama o kojima lako komuniciraju s biračima, odnosno koje su relativno jednostavne za razumijevanje i ne traže specijalizirano znanje. To su teme o kojima birači često već imaju nekakav stav odnosno o kojem oni ne moraju dugo promišljati. Primjeri takvih tema su pobačaj, istospolni brakovi, ratni zločini ili tko je bio na kojoj strani za vrijeme rata. No, kad govorimo o zdravstvu i zdravstvenim sustavima, govorimo o vrlo kompleksnoj temi koja traži specijalizirano znanje i multidisciplinarni pristup koji se stječu s vremenom odnosno dugogodišnjim pripremanjem stranačkih platforma o toj temi, a i nije ga lako prenijeti biračima i od njih tražiti razumijevanje i podršku. Stoga, stranke često izbjegavaju kompleksne teme jer im nisu politički isplative kad se uzima u obzir kratko trajanje političkog ciklusa. Uz to, u zdravstvenom sustavu postoje snažne interesne skupine, ponajprije liječnici, a onda i farmaceutska industrija, koji gotovo u svakom sustavu imaju značajan utjecaj na ishode zdravstvenih reformi.
Koliko su stranke iskrene u kampanjama, vide li se iz izbornih programa buduće javne politike?
Koliko su iskrene? Duhovito pitanje. Šalu na stranu, izborni programi političkih stranaka u Hrvatskoj nisu bitno različiti jer u dobrom dijelu nisu dovoljno dobro planirani i razrađeni da bi se značajne razlike mogle primijetiti. Primjerice, svaka stranka će vam reći da želi smanjiti nezaposlenost, no malo je onih, ako ih uopće ima, koje godinama razrađuju temeljit plan javnih politika koje će taj cilj realizirati. To je velikim dijelom posljedica nezrelosti i nekonsolidiranosti stranačkog sustava u Hrvatskoj.
U kojem smjeru treba voditi promjene u zdravstvu?
To je vrlo opsežno pitanje. Jedno je sigurno: sustav se treba prilagođavati potrebama pacijenata, što ne zvuči revolucionarno, ali u Hrvatskoj to još nismo dovoljno dobro uspjeli napraviti. Od početka nemamo jasno zadane ciljeve, pa prema tome ni javne politike koje bi identificirale rješenja za određene izazove i instrumente kroz koje ćemo ih provoditi. No to nije dostatno, jer politička volja da se nešto riješi mora zdravstveni sustav identificirati kao prioritet i izgurati ih do kraja. Ponekad reforme ne dovode nužno do velikih promjena, odnosno velike se promjene često događaju bez velike najave reformi, ali su one koje uspijevaju u tome temeljito razvijene i politički su poduprte. Nakon identifikacije problema odnosno prioriteta, treba donositi politike kojima bi se oni rješavali, a to se ne radi tijekom političkog ciklusa jedne vlade nego puno dulje. U taj proces moraju biti uključeni svi bitni dionici, a predviđanja o mogućim očekivanim i neočekivanim učincima tih politika treba utemeljiti u znanju. Srećom, u Hrvatskoj ima stručnjaka sa specijaliziranim znanjem iz raznih grana zdravstvenog sustava te bi upravo njih trebalo uključiti u proces promjena nabolje.
Uhljebuša, kao i svi ostali na Fakultetu političkih gadosti.