Slično kao 1989., 2001., 1945., ili u slučaju Hrvatske 1991., svijet će dobro zapamtiti 2022., godinu koju smo ostavili iza sebe. Invazija koju je ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo na Ukrajinu značila je oštar rez u odnosu na postojeći međunarodni poredak, osobito onaj postavljen u Europi. Rusija je pokrenula novu eru međunarodnih odnosa i, sasvim je jasno zašto, protekla godina bila je duboko obilježena tim događajem. Godina je, zbog rata u Ukrajini, općenito bila "gusta" – prepuna turbulentnih događaja i loših vijesti – energetska kriza u Europi, glad u Africi i na Bliskom istoku, uskrsnuće NATO-a, zveckanje nuklearnim oružjem... niz događaja povezanih s Putinovom odlukom odvrtio se kao na traci pred očima stanovnika planeta, čiji je broj premašio osam milijardi. No bilo je napeto i u drugim arenama: europska politika svjedočila je nizu važnih izbora, kineski predsjednik Xi Jinping dobio je zeleno svjetlo za svoj treći mandat, stranka američkog predsjednika Joea Bidena ostvarila je bolji rezultat od očekivanog na izborima na pola mandata, inflacija se vratila u središte razvijenih ekonomija... Bilo je i pozitivnih događaja: objava kraja rata u Etiopiji te šestomjesečno primirje u jemenskom ratu koje nažalost nije i produljeno. Za građane Hrvatske najvažniji događaj nakon rata u Ukrajini možda su bili novi izbori u Bosni i Hercegovini, u kojoj je u listopadu Željko Komšić četvrti put zauzeo mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH glasovima Bošnjaka, suprotno duhu političkog sustava zemlje.
Teška 2022. godina zapravo je počela dobro – pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda – Kina, Sjedinjene Države, Rusija, Francuska i Velika Britanija – potpisale su trećeg dana siječnja zajedničku izjavu u kojoj su se javno obvezale da neće koristiti nuklearno oružje. "U nuklearnom ratu nemoguće je pobijediti i do njega nikada ne smije doći", rekli su lideri zemalja više tjedana prije nego što je Putin poslao svoju vojsku u Ukrajinu u novoj etapi rata koji je susjednoj zemlji nametnuo 2014. godine. Sam početak prošle godine bio je obilježen pregovorima Rusije i SAD-a o statusu vojske NATO-a u istočnoj Europi. Rusija je od Washingtona zatražila da se NATO, u osnovi, povuče s istoka Europe, što bi vrlo vjerojatno obuhvaćalo i Hrvatsku. NATO je to odbio, a Moskva je uzvratila: "Morate to učiniti ili..." Nakon što je 24. veljače pokrenuo svoju invaziju na Ukrajinu, Putin je zorno demonstrirao što dolazi nakon "ili".
Zanimljivo, početkom lanjske godine jedna je druga ruska saveznica nekoliko dana bila u središtu svih vijesti. Iako se čini da su od toga prošle godine, veliki prosvjedi u Kazahstanu koje su zbog rastućih troškova života pokrenule nejasno strukturirane oporbene skupine obilježili su siječanj. Prosvjede su na kraju ugušile snage sigurnosti diktatorskog režima u toj zemlji, ali pomogle su im i ruske trupe koje je Kazahstan pozvao u sklopu CSTO-a, vojnog saveza pod vodstvom Rusije koji čini šest zemalja iz postsovjetskog prostora uključujući i Kazahstan. Zanimljivo, upravo se razvoj političkih događaja u tom dijelu svijeta, zabrinutom zbog Putinovih postupaka, najbolje i osjećao u ovoj zemlji: Kazahstan su tako prvo potresli prosvjedi u siječnju koje je vlada ugušila uz pomoć saveznika iz Moskve. No nakon što je Rusija napala Ukrajinu, drugi su se ruski susjedi uplašili. Kazahstan je Zapadu rekao da će poštovati sankcije koje su uvedene Rusiji, ne želeći biti izoliran, te je odbio priznati rusku aneksiju ukrajinskog teritorija, iako jest ostao saveznik Moskve. Nedavno je Kina rekla da će štititi teritorijalni integritet Kazahstana. Čak i ruski analitičari govore da je vojni savez CSTO danas u krizi pa njegov opstanak dovode u pitanje, što je jedna od najizravnijih posljedica Putinove odluke. Kazahstan je tako zbog Putina u pola godine prošao put od najbližeg ruskog saveznika do opreznog tragača za balansom između Moskve, Bruxellesa, Washingtona i Pekinga.
Siječnja će se mnogi sjetiti i po raspravi treba li Novak Đoković igrati na Australian Openu, dok su se u veljači održale Zimske olimpijske igre u Pekingu. Bili su to dani kada je pitanje pandemije COVID-19 još dominiralo odlukama o sportu, no to se ubrzo promijenilo, a pandemija je skliznula s naslovnica svjetskih medija jer je Putin odlučio provesti najvažniju odluku koju je donio u svom životu.
U veljači je stanje na ukrajinsko-ruskoj granici postalo užareno jer je Rusija ondje te u susjednoj Bjelorusiji razmjestila više od stotinu tisuća vojnika. SAD je upozoravao da slijedi invazija, ali mnogi nisu vjerovali američkim službama. Na kraju se pokazalo da su one bile u pravu. Ruska Duma izglasala je da Rusija treba kao nezavisne države priznati dvije odmetnute ukrajinske pokrajine, Luhansk i Doneck. Nakon pomno izrežiranog skupa najviših državnih dužnosnika, na kojem su se svi založili za to da Moskva navedene pokrajine proglasi "nezavisnim državama", Putin je rekao da će to učiniti. Tri dana poslije, 24. veljače, pokrenuo je invaziju. Činjenica da je pitanje zašto je Putin to napravio jedno od najčešćih koje se i dandanas postavlja specijalistima za rusku politiku govori da mnogi još uvijek misle da se radilo o teško razumljivoj, pa i iracionalnoj računici.
Iako Rusija tvrdi da "specijalna vojna operacija" teče po planu i da će ostvariti sve svoje ciljeve u Ukrajini, mnogi su analitičari skeptični još od prvog tjedna rata. Putin je mislio da će rat trajati kratko, možda tek nekoliko dana ili tjedana, ali ukrajinska je vojska, osokoljena golemom vojnom pomoći sa Zapada, organizirala uspješnu obranu Kijeva. Zadržala je vladu i funkcioniranje države. SAD i NATO stali su iza nje. U trenutku pisanja ovog teksta, devet mjeseci nakon početka rata, činilo se da je ruska pozicija vrlo loša – vojska je pobjegla iz Izjuma i ostatka harkivske regije na sjeveroistoku zemlje, a zatim i iz Hersona. Ukrajinska je protuofenziva uspješna, iako nije jasno koliko još dugo Ukrajinci mogu nadirati.
Kako izgleda bilanca ruskog ratovanja – 2014. godine Rusija je bez ispaljenog metka zauzela Krim, ali nakon toga samo dijelove Donecka i Luhanska. U godini koju smo ostavili iza sebe osvojila je najprije Herson, jedini regionalni glavni grad od početka rata, ali na jesen je pobjegla iz njega. Zatim je osvojila Mariupolj, ali ga je uništila artiljerijom, zbog čega su ga mnogi Hrvati usporedili s Vukovarom. Na istoku je osvojila cijelu pokrajinu Luhansk, ali nije mogla dalje od nje. Napredovanje u Donecku nije išlo sjajno i Ukrajina je uspjela stabilizirati crtu bojišnice. Ilegalno su anektirane četiri pokrajine, među njima i ona čije je središte grad Herson, koji je Ukrajina nakon toga oslobodila i učinila "aneksiju" predmetom poruge. U međuvremenu je, prema procjeni zapadnih obavještajnih službi, ubijeno ili ranjeno sto tisuća ruskih vojnika. Unatoč tomu što je obećavala suprotno, Moskva je provela mobilizaciju. Zemlja je zapala u recesiju, iako slabiju od one koja se očekivala odmah nakon pokretanja napada. Iz Rusije su pobjegle zapadne kompanije i stotine tisuća muškaraca koji ne žele sudjelovati u ratu. Ugašeno je malo preostalih nezavisnih medija. Prostor slobode u nekim je segmentima niži nego u kasnom Sovjetskom Savezu. Imidž vojske i države pao je na domaćem planu, ali znatno više na međunarodnom. Porasle su podjele u društvu koje vriju ispod površine. Milijuni Rusa žive u strahu od kraha ekonomije, strahu od vlasti, susjeda, rata... Trebala je to biti godina kada će Putin velik dio Ukrajine lako inkorporirati u Rusiju. Umjesto toga, prometnula se ne samo u najtežu godinu od njegova dolaska na vlast već je donijela prekretnicu u funkcioniranju zemlje i društva.
No najteže je ipak Ukrajincima – tisuće su stradale, milijuni su izbjegli, svaki peti stanovnik zemlje danas živi ispod crte siromaštva (deset puta više ljudi nego prije rata), a rat je ušao i u zimsko razdoblje. Ukrajinu čine ne samo umrli ili vojni heroji nego i milijuni živih civila koji su često gladni i promrzli. Privlačnost ruske ili sovjetske ideje drastično je pala u zemlji. Putin ju je možda za dugo vremena okrenuo na proturusku stranu.
Velik dio planeta osjeća ekonomske posljedice. U bogatom svijetu, kojem pripada i Hrvatska, to se očituje višim cijenama energije što potiče inflaciju, a u siromašnim zemljama to znači porast gladi. Europska unija suočava se s energetskom krizom, ali u međuvremenu je znatno smanjila ovisnost o ruskom plinu. EU je krajem 2020. više od 50% korištenog plina uvozio iz Rusije, a do kolovoza 2022. ta je količina pala za dvije trećine – na 18%. Veliki dio zapadnog svijeta suočava se s inflacijom, neki ekonomisti misle da je to zbog izdašnih subvencija koje su vlade šakom i kapom dijelile u pandemiji, drugi prstom upiru u Rusiju, no ima i onih koji smatraju da su sankcije Rusiji pridonijele rastu cijena. Kako su Rusija i Ukrajina veliki izvoznici hrane, brojne su zemlje ostale bez nje, pogotovo bez ukrajinskog žita. Rast cijena hrane, koji se ubrzao još od vrhunca pandemije, teško je pogodio Afganistan, Siriju, afričke zemlje poput Etiopije, Somalije i Južnog Sudana te Jemena. U Jemenu već gotovo cijelo desetljeće traje razorni rat, a u listopadu je isteklo šestomjesečno primirje koje je barem nakratko zaustavilo pucnjavu. Dosad je u ovom ratu umrlo 350 tisuća ljudi, procjenjuje UN. Krajem godine primirje je također potpisano između etiopske vlade i pobunjenika u regiji Tigraj. Nakon dvije godine ratovanja lokalno stanovništvo na sjeveru zemlje našlo se u katastrofalnoj situaciji zbog nedostatka hrane, a putevi za konvoje kojima stiže pomoć civilima bili su blokirani. Ako se primirje održi, to će spasiti brojne živote.
I dok je ruska agresija u Africi i dijelovima Azije prouzročila porast gladi, znatno je utjecala i na europsku politiku. Među zemljama Europske unije stvorila je razdor između onih koji vjeruju da Ukrajini treba pomagati do konačne pobjede (Poljska, Britanija, baltičke zemlje) te onih opreznijih koji su za trenutne pregovore kako bi se spasili ljudski životi (Njemačka, Francuska, Italija). Mnoge su europske zemlje ponovno prigrlile NATO, a Švedska i Finska prijavile su se za ulazak u taj vojni savez. Iako Turska ima neke prigovore, očekuje se da će ove dvije zemlje ostvariti članstvo što će mnogima omogućiti da kažu kako je Putin svojim akcijama samo dodatno "proširio" NATO. Finska je posebno važna, s Rusijom ima granicu dugu 1340 kilometara, a desetljećima su te dvije zemlje održavale solidne odnose. Putinova akcija preokrenula je i tu situaciju. U 2022. se godini u Europi održao niz važnih izbora – vlade u Mađarskoj i Francuskoj, koje simboliziraju određene vrijednosti, iz njih su izašle kao pobjednici. Liberalni francuski predsjednik Emmanuel Macron pobijedio je opet izazivačicu s desnice Marine Le Pen, a konzervativni mađarski premijer Viktor Orbán svladao je u travnju liberalnu oporbu i lakše nego što se očekivalo. Orbánova pozicija prema ratu u Ukrajini, koju se smatra previše popustljivom prema Rusiji, postala je ozbiljan problem za mađarsku vladu, a javno je kritizira i Varšava, nekad najveća saveznica mađarskih desničara. U drugoj polovini prošle godine promijenila se vlast u Švedskoj i Italiji u kojima je desnica došla na vlast – u Italiji je iz njezinih redova izabrana prva premijerka u povijesti, Giorgia Meloni, a u Švedskoj podržava vladu desnog centra. Zabrinulo je to neke kritičare europskog populizma.
Politički napeta bila je 2022. godina i u Velikoj Britaniji koja je promijenila troje premijera – Borisa Johnsona, Liz Truss i Rishija Sunaka – i zapala u mini političku krizu nekoliko puta. No najveća vijest iz te zemlje, koja je odjeknula svijetom, bila je smrt kraljice Elizabete II. s kojom je završila jedna era britanske i europske politike. Dolaskom novog kralja Charlesa počela je nova epoha.
Na drugom kraju svijeta još je jedna smrt važne političke figure podigla tenzije – atentat na bivšeg japanskog premijera Shinza Abea nije imao političku pozadinu, već ga je ubio rastrojeni bivši marinac, ljut zbog navodnih veza Abea s Crkvom unifikacije kojoj je njegova majka uplatila goleme iznose zbog čega je obitelj osiromašila. Abe je bio najpoznatiji političar u zemlji te je imao velik utjecaj i njegovo ubojstvo obilježilo je godinu u Japanu.
Prošle su godine ubijena i dvojica političkih i vojnih lidera druge vrste – SAD je u veljači na sjeveru Sirije u akciji ubio lidera terorističke grupe Islamske države Abua Ibrahima al-Hashimija al-Qurayshija, a zatim je u kolovozu u Afganistanu ubijen i šef terorista iz Al Qa'ide, Ayman al-Zawahiri, koji je sudjelovao u planiranju napada na SAD 11. rujna 2001. godine. Bili su to teški udarci ovim terorističkim skupinama koje gube svoj utjecaj.
Drukčijoj vrsti brutalnog islamističkog radikalizma svijet je svjedočio u kolovozu kada je književnika Salmana Rushdieja tijekom događanja u New Yorku na pozornici napao mladić, ubovši ga nožem više puta. Protiv Rushdieja su iranske vlasti raspisale fetvu, odnosno naredbu da ga se ubije još 1989., zbog čega je proveo više desetljeća u strahu za svoj život. Koliko je taj radikalizam snažan, dokazuje činjenica da je napadnut 33 godine nakon osude iz Teherana. Islamistima smetaju njegove teze iz knjige "Sotonski stihovi" koje smatraju bogohulnima. Rushdie je srećom preživio, ali je izgubio vid na jedno oko. U samom Iranu vlasti su se na jesen morale suočiti s velikim prosvjedima vezanima za položaj žena i stroga religijska pravila nakon što je vjerska policija ubila mladu ženu zbog "nepravilnog nošenja hidžaba".
Godina 2022. bila je također prepuna tenzija u odnosima dviju najmoćnijih zemalja na svijetu – Kine i SAD-a. Najviše je prašine u kolovozu podigao posjet šefice američkog Zastupničkog doma Nancy Pelosi Tajvanu što su Kinezi ocijenili kao zapaljivu provokaciju. Pelosi je vrlo utjecajna političarka i najviša američka dužnosnica koja je posjetila otok u posljednjih nekoliko desetljeća. Kina to vidi kao poigravanje s američkim priznanjem Tajvana kao neovisne države, što je Peking više puta označio kao crvenu liniju koja se ne smije prijeći. Pelosi je na otoku podržala tajvansku demokraciju, ali su je kritizirali brojni Amerikanci, među njima čak i predsjednik Biden koji se složio s brojnim američkim generalima da nije vrijeme za takav potez koji je stvorio dodatne tenzije. Bijesna Kina na taj je posjet odgovorila organiziranjem velikih vojnih vježbi koje su uključivale i ispaljivanje projektila iznad otoka. Bio je to znak upozorenja, ali završilo se na tome i nekim trgovačkim restrikcijama te diplomatskim odgovorima s kineske strane. Tri mjeseca nakon posjeta Pelosi Tajvanu, predsjednici Biden i Xi susreli su se u Indoneziji uoči summita G20. Nakon sastanka poslali su neke pomirljive poruke, ali to je uobičajeni folklor na sličnim susretima. Biden je uoči sastanka s kineskim kolegom rekao da mu je cilj spriječiti "slučajni konflikt" dviju zemalja. Brojni analitičari primjećuju sve ratoborniju retoriku u odnosima SAD-a i Kine, a neki strahuju da bi zbog Tajvana između njih mogao izbiti i rat. Biden je nekoliko puta protekle godine rekao da će SAD vojno braniti otok napadne li ga Kina, što bi značilo i direktan rat dviju nuklearnih sila.
Biden i Xi na ovaj su susret u studenome došli osokoljeni za njih pozitivnim razvojem događaja na domaćem planu – Demokratska stranka Joea Bidena ostvarila je znatno bolji rezultat od očekivanog na izborima za Kongres i zadržala je Senat pod svojom kontrolom. Bivši američki predsjednik Donald Trump odmah nakon toga objavio je svoju kandidaturu na predsjedničkim izborima koji se održavaju tek za dvije godine, ali neosporno je potresen te je izgubio podršku brojnih desnih medija i establišmenta svoje Republikanske stranke koja ga krivi za slab rezultat na jesenskim izborima. Kandidati krajnje desnice koje je on podržao u većini su slučajeva izgubili izbornu utrku jer su ih birači smatrali previše ekstremnima. Trump još uvijek nije priznao rezultate izbora 2020. na kojima ga je pobijedio Joe Biden. Xiju je pak Komunistička partija Kine u listopadu omogućila da započne svoj treći mandat na čelu države i Partije. Kineski predsjednik prvi je lider nakon Mao Ce-tunga koji je imao pravo na to. To je praktički i službeni dokaz da je Xi postao najmoćniji kineski predsjednik još od Maoa. U ovom trenutku kineskog predsjednika mnogi analitičari nazivaju "najmoćnijim čovjekom na svijetu".
S druge strane, Putin se mora brinuti zbog pada međunarodnog utjecaja, koji se očitava i u činjenici da je tijekom Bidenova i Xijeva sastanka bilo sasvim jasno da su njih dvojica lideri koji odlučuju o mnogo više svjetskih pitanja. Da je Putinov utjecaj oslabio, vidjelo se i po tomu što su na jesen na postsovjetskom prostoru izbili i novi sukobi Armenije i Azerbajdžana te Kirgistana i Tadžikistana. Sve te države većinom imaju dobre odnose s Moskvom, iako su, barem u slučaju Armenije i Azerbajdžana, zakleti neprijatelji. No Putin sve teže kontrolira postsovjetski prostor u kojem raste i utjecaj Kine. Zanimljivo, Kirgistan i Tadžikistan sukobili su se zbog otvorenih graničnih pitanja iako su formalno vojni saveznici u sklopu već spomenutog vojnog saveza CSTO koji predvodi Putin. Armenija je povukla mehanizme CSTO-a kako bi pozvala Rusiju da je brani od napada Azerbajdžana koji nije član saveza. Rusija je to odbila i pokazala što misli o CSTO-u.
Dvije važne svjetske demokracije svjedočile su krajem godine velikom povratku bivših kontroverznih lidera. Brazilski predsjednik postao je opet lijevi populist Luiz Inácio Lula da Silva koji je zemljom već vladao od 2003. do 2010., a na izborima je pobijedio krajnjeg desničara i dosadašnjeg predsjednika Jaira Bolsonara. U Izraelu je pak izbornu pobjedu ostvario konzervativni bivši premijer Benjamin Netanyahu. Protiv obojice su se vodili sudski procesi za korupciju (Lula je bio u zatvoru, no Vrhovni sud poništio je presudu i vratio ga na slobodu, a suđenja Netanyahuu tek slijede), ali njihovi pristalice smatraju oni jedini mogu zaustaviti najgore ekscese druge strane. No obojica su i vrlo kontroverzne političke ličnosti, s pomalo usporedivim karijerama.
U drugoj polovici godine brojne je komentatore na Zapadu zabavljala odluka najbogatijeg čovjeka na svijetu Elona Muska da kupi Twitter. Kada je transakcija provedena, prvi su tjedni na čelu kompanije bili turbulentni, uslijedili su brojni otkazi zaposlenicima. Musk je predani branitelj slobode govora na internetu i manje vjeruje u ograničenja od prethodne garniture na čelu kompanije pa je ubrzo postao omražen među američkom ljevicom i slavljen na desnici.
Za Hrvate izvan Hrvatske najvažniji se trenutak ipak dogodio početkom jeseni. Drugog dana listopada održani su izbori u Bosni i Hercegovini u kojoj su, inzistiraju konsenzualno hrvatski aktivisti, političari i komentatori, bošnjački političari najmalobrojnijem konstitutivnom narodu ponovno onemogućili politička prava. I četvrti je put Željko Komšić izabran za člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima (on tvrdi da je izabran prema zakonu, a Hrvati mu niječu legitimitet). U izbornoj noći visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt neočekivano je nametnuo izmjene izbornog zakona kojima je ispunjen dio hrvatskih zahtjeva, ali nipošto svi, a istodobno je to razljutilo i brojne bošnjačke stranke. Politička situacija u BiH ostaje nestabilna, većinom slična kao i proteklih godina. Vječni status quo.
