Pravi problemi za ljude počet će ako se na kraju pokaže da bog stvarno postoji. I da je još k tome komunist

Došašće je, sveti su dani! Duše traže stvoritelja. I gospodin Gerovac traži svoga boga a uporno bježi od Boga Stvoritelja i Spasitelja. Izvrgava ga poruzi, izruguje se onima koji u Njega vjeruju. Zapravo, on u tom izrugivanju vodi jalovu polemiku sam sa sobom. I nikako da pronađe ni Boga ni sebe. A sve je tako jednostavno. Dovoljno je da klekne i da kaže: "Hvala ti, dragi moj Bože, na životu i na darovima koje si mi u životu dao!" . Dalje će sve ići samo od sebe. Bez naučenih fraza. Bez floskula i bez filozofskih bespuća. Sva je tako jednostavno! Samo treba kleknuti.

Bog je drug, definitivno nije gospodin. Gospodin je za one koji mu pridaju vodstvo i "nadređeni čin" samo zato da bi potom na njega kao vođu i višega od sebe, nadređenoga, mogli svaliti odgovornost za vlastita zastranjenja. Tekst nabacuje previše složenih misli od kojih svaka traži previše teksta za odgovor da bih se osvrnuo na sve. Ali osvrnut ću se na ideju oprosta grijeha koju jedni koriste kao dopusnicu za grijeh, a drugi je odbacuju i mašu kaznom nad glavama krivaca onako kao što je srednjovjekovni krvnik zamahivao sjekirom nad glavama osuđenih. Istina je, kao i obično, negdje između. Oprost grijeha nije dopusnica za grijeh. I svaki koji ga primi od svećenika bez pravog kajanja primio je samo riječi koje ništa ne vrijede. No s druge strane, ponekad čovjek učini nešto što sebi ne može oprostiti i zbog čega ne može nastaviti dalje sa životom te svojom tugom i depresijom opterećuje ne samo sebe već i ljude oko sebe. I oduzima sam sebi snagu za ono dobro koje je još mogao učiniti u životu. Oproštenje koje mu daje Bog (a koje dolazi samo nakon iskrenoga kajanja) u tom je slučaju prije svega oproštenje koje Bog od njega traži da da samome sebi. I da nastavi dalje, što ne znači da treba i zaboraviti na ono što je učinio. Riječ je o složenom pitanju koje ni znalcima nije lako shvatiti. Naime, kad čovjek počini grijeh, on time daje Zlome puno pravo nad sobom. Kajanje i potom oprost način je na koji ga Bog izvlači iz ingerencija Zloga. To ne znači da kazne neće biti, ali Bog čovjeku vraća njegovo ljudsko dostojanstvo i omogućuje mu da ispuni zadaću na ovome svijetu koju je svakome od nas dao: Pronošenje i činjenje dobra. A kazni neće pobjeći. Oprost, naime, ne znači i izostanak kazne. To je ono što ljudi mahom ne shvaćaju. Svako zlo mora biti kažnjeno. Ali to ne znači i da čovjek mora pri tom biti upropašten.

nije loš opis Dantea u "Božanskoj komediji"u kojoj u Raju opisuje Boga kao vrhovnog komedijaša koji se smije samom sebi, onome što je stvorio,kao i našim greškama i glupostima..možda je još najbliže istini