Ove godine hrvatski BDP trebao bi biti 344 milijarde kuna, a ako provedemo predloženu poreznu reformu, iduće godine bit će 2,5 milijardi kuna veći – rekao je prošli tjedan na opatijskom savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista Željko Lovrinčević, voditelj stručne skupine za poreznu reformu pri Ministarstvu financija. „A kada se za dvije godine ‘izvrti’ do kraja, paket porezne reforme trebao bi povećati hrvatski potencijalni BDP za 0,5 postotnih bodova i generirati oko 15 tisuća radnih mjesta.“ No, Željko Garača, profesor i donedavni dekan na Ekonomskom fakultetu u Splitu, s time se ne slaže. Garača procjenjuje da će učinci porezne reforme biti upravo suprotni očekivanima: da se ukupna potrošnja u zemlji neće povećati, te da poduzetnici s novcem kojeg će se država odreći u njihovu korist neće povećati investicije niti koga zaposliti. Garača smatra da su “prilikom projekcije makroekonomskih učinaka te reforme načinjene vrlo krupne metodološke pogreške“.
Prelijevanje novca
Željko Garača nije prvi put na dijametralno suprotnim pozicijama, kako sam kaže, „u odnosu na mainstream ekonomiste koji su na nekim istaknutijim položajima i s kojima javnost ima prilike češće komunicirati“. Još nedavno „suprotstavljao se tvrdnji da ‘bolni rezovi’ mogu biti put za izlazak iz krize, a danas više nitko ‘bolne rezove’ i ne spominje.“ Nakon toga „osporio je čitav niz hrvatskih znanstvenih radova koji su dokazivali da većina oblika fiskalne potrošnje ima negativan multiplikator“ (što bi značilo da se javna potrošnja ne isplati). Garača je tvrdio da su multiplikatori pojedinih kategorija državne potrošnje veći od dva (što znači da država s jednom potrošenom kunom stvori dvije kune BDP-a), a neki čak veći od tri.
– To je već bila rukavica bačena znanstvenoj zajednici. Pravi odgovor nisam dobio, a preživio sam… U sportskom žargonu, računam da je to dva prema nula za mene – kaže Garača. No, zašto ovaj put, za razliku od čak 30 istaknutih hrvatskih znanstvenika i praktičara koji su poreznu reformu pripremali čak šest mjeseci, Garača procjenjuje da ona može samo negativno djelovati na proračunski deficit i gospodarski rast? Garačini su argumenti vrlo jednostavni i svakome će biti razumljivi. Za Garaču, „porezno je rasterećenje građana i kapitala samo po sebi dobro, no ono se događa na teret državne potrošnje. Može se reći da je posrijedi prelijevanje novca iz javne potrošnje u potrošnju kućanstava i poduzeća. Ali, povećanje ukupne potrošnje nema odakle doći. Teorijski i iskustveno dobro je poznato da je multiplikator privatne potrošnje manji od multiplikatora državne potrošnje. Naime, građani će uvijek barem dio novca koji im država prepusti usmjeriti u štednju, a država to ne čini.” Štoviše, građani s visokim dohocima, a oni će najavljenom poreznom reformom najviše profitirati, imaju izraženiju sklonost štednji. Netko tko ima plaću 14-15 tisuća kuna, pa mu se još i poveća, neće odmah trčati potrošiti cijelu povišicu. Pritom će znatan dio potrošnje bogatijih ići na kupnju uvoznih luksuznih roba. Kad je riječ o građanima s nižim razinama dohotka, koji će doživjeti maleno porezno rasterećenje, oni će dobiveni novac znatnijim dijelom iskoristiti za razduživanje, podmirenje dugova i minusa na tekućim računima.
– Točno je da će država poduzetnicima kroz smanjenje poreza na dobit ostaviti dodatnu količinu novca – kaže Garača – no pitanje je što će poduzetnici s tim novcem učiniti. A ja mislim da ni velikim ni malim poduzetnicima taj novac neće biti dovoljan poticaj za pojačano investiranje – izričit je Garača. Mali i srednji poduzetnici koriste dobit za isplatu svog dohotka, objašnjava Garača. Prijave se na relativno malu plaću da bi zadovoljili uvjete mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, a dohodak si isplaćuju u obliku dobiti jer im je to 40-50 posto jeftinije. Iz tri milijuna kuna prihoda, računa Garača, poduzetnik izvuče oko 200 tisuća kuna dobiti. Kad na tu dobit plati poreze ostane mu 140-150 tisuća kuna, što je neto plaća od oko 11-12 tisuća kuna mjesečno.
– To je minimum koji će svaki uspješni mali i srednji poduzetnik zadržati za sebe. A investirat će u pravilu iz zaduživanja, a ne iz dobiti – kaže Garača.
– Velike korporacije bi investirale, ali zbog općih uvjeta poslovanja ne znaju u što bi investirale. Ako se pogledaju zahtjevi koje je Udruga poslodavaca uputila Vladi, među njima uopće nema poreza na dobit! Spominju se birokratske prepreke, poduzetnička klima, pravosuđe, eventualno parafiskalni nameti, ali zahtjeva za snižavanje poreza na dobit – nema. Sve skupa – zaključuje Garača – ukupna će potrošnja nakon predložene porezne reforme, na razini države, računajući zbirno potrošnju kućanstava, potrošnju države i investicije, biti manja nego što je sada. To je moja procjena, a za nju postoji potvrda i u teoriji i u iskustvu – upozorava Željko Garača.
Ja sam dobitnik i ne trošim
– Očekivanje da će smanjeno porezno opterećenje povećati konkurentnost gospodarstva je teorijski utemeljeno, međutim, taj dio je premalen da bi mogao poslužiti kao impuls za ozbiljnije investiranje – dodaje. Ali, među hrvatskim ekonomistima i političarima gotovo da postoji konsenzus kako je Vlada premijera Milanovića s poreznim izmjenama 2012. uspjela potaknuti privatnu potrošnju i ubrzati izlazak iz recesije. Što je danas drukčije, pitali smo Garaču.
– Te godine naši inozemni kupci su već izašli iz krize, imali smo iznimno nisku cijenu nafte, što je smanjilo troškove i oslobodilo dio dohotka, a i znatan dio dužnika u švicarskim francima bio je rasterećen obveza i neizvjesnosti pa je počeo više trošiti. Također, imali smo vjerojatno i značajan neevidentirani priljev doznaka novih hrvatskih emigranata, prema nekim procjenama oko 300 milijuna eura godišnje. Taj novac pristiže nekonvencionalnim putevima za podmirenje onih preostalih dugova koje su emigranti imali kada su u prethodne dvije godine napuštali zemlju. Na sve to došlo je i smanjenje poreznog opterećenja, ali ono je tada bilo poticajnije za potrošnju nego ovo današnje jer su od njega najviše koristi imali građani s nižim i srednjim dohocima, koji su ujedno i manje skloni štednji. No ja sam i tada, teška srca, procijenio da ta porezna mjera doprinosi samo 0,1 postotni poen od 1,6 posto rasta koji smo imali u 2015. Najveći dio toga rasta pripisao sam niskim cijenama nafte i turizmu, a ne osobnoj potrošnji – kaže Garača. Da će tako biti, sveučilišni profesor prognozirao je u ožujku 2012. na vlastitu primjeru.
– Tada sam javno rekao da sam ja dobitnik te porezne reforme i da će moja neto plaća porasti za tisuću i nešto kuna, ali da taj novac neću trošiti jer mi ne treba za svakodnevni život, nego ću ga staviti na stranu u neki oblik štednje. I što se dogodilo? Prošle su dvije godine i ja od te povišice plaće nisam još potrošio ni kune. Zašto? Čekam da se nakupi malo više tog novca i onda ću kupiti novi automobil. Taj će novac, dakle, otići u inozemstvo, na uvoz, i neće pridonijeti rastu hrvatskog BDP-a. To će nam se desiti i ovaj put, i to dodatno izaziva moju skepsu prema ovoj poreznoj reformi – kaže Garača. Ipak, svi sigurno nisu tako štedljivi kao profesor pa zašto onda porezno rasterećenje građana ne bi i ovaj put trebalo dovesti do barem nekog porasta ukupne potrošnje, pitali smo profesora. Nešto malo privatna će potrošnja sigurno porasti, ali će javna još više pasti, bit je njegova odgovora.
– Čini mi se da su znanstvenici koji su radili u timu za poreznu reformu načinili veliku metodološku pogrešku: gledali su samo multiplikativni učinak povećanja raspoloživog dohotka građana, a posve su zanemarili negativni učinak smanjenja, odnosno izostanka, fiskalnog multiplikatora. A multiplikator javne potrošnje uvijek je veći od multiplikatora osobne potrošnje. Koliko je veći, o tome se može raspravljati, ali sigurno je veći – upozorava. Zato Garača poziva znanstvene krugove da pokrenu raspravu o tome, i žali što javnosti nisu dostupni izračuni na temelju kojih je radna skupina stručnjaka pri Ministarstvu financija pod patronatom ministra Zdravka Marića formirala svoje zaključke.
– A bez toga je teško razumjeti zašto su napravljene baš te promjene koje su napravljene, zašto se jedna porezna stopa spušta, a druga diže, zašto se neke povlastice gase, a druge uvode… – upozorava Garača. Za Garaču bi se porezna reforma Plenkovićeve Vlade teško mogla i zvati reformom: mijenjaju se stope i razredi, ali struktura poreznog sustava se ne mijenja.
– Reforma bi možda bila kada bismo uvodili oporezivanje integralnog dohotka. Ona će doći, ali kada, to je veliko pitanje. Sada se radi o preslaganju poreznih stopa, i to, čini mi se, ponajviše u interesu pojedinih interesnih skupina, a ekonomsko opravdanje zašto se to radi je teško naći – uvjeren je Garača. Dobro je što će dohoci i dobit biti porezno rasterećeni, ali taj mač ima dvije oštrice. Privatni će sektor, naime, istodobno ostati bez otprilike dvije milijarde kuna potraživanja od države kao kupca i naručitelja robe i usluga. – Netko će imati manji porez na dobit, ali pitanje je hoće li uopće ostvariti ikakvu dobit, a svi oni koji su na neki način vezani uz državu i njezinu potrošnju bit će gubitnici porezne reforme – upozorava Željko Garača. Kakvu bi onda ekonomsku politiku trebala voditi Vlada premijera Andreja Plenkovića da, uz oporavak inozemne potražnje, učini održivim i pojača i blagi oporavak domaće ukupne potražnje i investicija? Garača je uvjeren da se to ne može postići samo fiskalnom i, u okviru nje, poreznom politikom.
– Samo fiskalnom politikom ne mogu se napraviti veliki pomaci. I ova bi se reforma mogla označiti, makar to grubo zvuči, kao prelijevanje iz šupljega u prazno, a pri svakom prelijevanju se nešto i prolije pa tako mislim da će se to dogoditi i ovaj put – uvjeren je.
Hrvatska bi trebala nastaviti reducirati parafiskalne namete u skladu s poreznim kapacitetom ekonomije. Ovisno o smanjenju proračunskog deficita, dio tog smanjenja mogao bi se žrtvovati za smanjenje parafiskalnih nameta.
A gledajte Rumunjsku
– Ali, ja čvrsto stojim na stajalištu da je za snažniji iskorak nužna još jedna poluga ekonomske politike, a to je prije svega monetarna. Samo kombinacijom mjera monetarne i fiskalne politike – objašnjava profesor Garača – moguće je ostvariti potrebni impuls, pri čemu pod monetarnom politikom ne mislim samo na ekspanzivnost kojom se hvali guverner Vujčić, nego i na kreditnu i tečajnu politiku, osobito tečajnu. Svi drugi procesi mogu ići u dobrom smjeru, ali su prespori, a Hrvatska nema vremena još godinama čekati. Potencijalni rast od dva posto, koji nam se sada prognozira, vodi Hrvatsku na začelje EU po BDP-u. Da njegov koncept nije promašen, profesora Garaču uvjerio je i primjer Rumunjske.
– Često slušamo da nas je Rumunjska pretekla, ali Rumunji su, na moju veliku radost, primijenili upravo one mehanizme koje ja zagovaram za Hrvatsku. Na samom početku krize proveli su vrlo snažnu devalvaciju nacionalne valute, od čak 25 posto, a rast od 4,5 posto koji su ostvarili u 2015. prije svega mogu zahvaliti povećanju javne potrošnje. Gotovo da nisam mogao vjerovati podatku da je Rumunjska u 2015. svoju javnu potrošnju povećala 10 posto. A nije imala problema ni s deficitom ni s javnim dugom! – kaže Garača. Dakako, rješenje za krizu se uvijek svodi na konkurentnost gospodarstva, zaključuje svoju kritiku aktualne porezne reforme. A „tečajna politika je školska, elementarna mjera za kompenzaciju nejednake produktivnosti u odnosu na zemlje s kojima mi imamo razmjenu. Ni jedan rast produktivnosti koji mi možemo ostvariti ne može nadoknaditi taj jaz.” – Čak i ako ćemo postići iste stope rasta, njihov rast produktivnosti će uvijek biti apsolutno veći od onoga koji mi možemo ostvariti klasičnim metodama poput bolje organizacije i usvajanja novih tehnologija. Ne smijemo zaboraviti da svaku tehnologiju koja je za nas nova razvijene zemlje već dugo eksploatiraju i mi ih u tome nikada nećemo sustići. Ne možemo biti bogati kao najbogatiji, ali barem da ne budemo ni najsiromašniji, a upravo nam to sada prijeti – zaključuje Garača.
>> Marić: Nije dovoljna samo porezna reforma, nužne su i strukturne promjene
>> Komu koristi hrvatska porezna reforma?
