Proteklog vikenda navršilo se sedam mjeseci od kako je 13-godišnji učenik u OŠ Vladislav Ribnikar ubio devetero djece, radnika osiguranja škole te ranio još petero učenika. Među ranjenima je i učiteljica povijesti Tatjana Stevanović koja je bila prva osoba koja je ranjena i koja je za srpski dnevni list Kurir po prvi put ispričala što se događalo toga 3. svibnja u ovoj beogradskoj školi.
- Ne mislim da sam heroj, to što sam preživjela ne čini me herojem. Ja sam samo imala sreće da preživim, a na žalost, mnogi je nisu imali. To nije herojstvo. Stalno mi se čini, i sada poslije sedam mjeseci, da sam možda mogla nešto da uradim. Ja sam bila jedina odrasla osoba u toj učionici. A, nisam uspjela ništa da učinim... Kada me pitate kako sam, osjećam da nemam prava da kažem da mi nije dobro. Prvo, zato što sam ostala i zato što sam tu, a deset duša je otišlo. Nemam prava da kažem ni da mi nešto nedostaje. Kad god me netko pita kako sam, odgovaram: „Dobro sam“ – riječi su s kojima je Stevanović započela svoju priču.
Ona je u učionici provela 20 godina, od kojih 18 u OŠ Vladislav Ribnikar, i ne krije kako je obožavala svoj posao i uvijek maštala da će do mirovine raditi u školi. Za učenika koji je pobio djecu, i nju ranio, kaže kako je on bio učenik koji nije imao niti jednu četvorku te d aje bio do toga dana dobro i odgojeno dijete. Jednom riječju pravi učenik. Dodaje kako je išao na razna natjecanja, redovito učio, ispunjavao svoje zadatke ali i da je bio povučen.
VIDEO Emotivni govor učenice iz Beograda: Teško je pronaći prave riječi...
Za razred 7/2, iz kojega je devetero djece ubijeno, kaže da su to bili nevjerojatni dragulji, prepametna i radoznala djeca te svatko od njih talentirano u nečemu. Uvijek se radovala svakom novom školskom satu s njima.
- Takvi su bili i tog 3. svibnja. Mi smo bili u učionici i čuli smo nešto...Sada znamo da su pucnji ali tada smo mislili da su petarde. Grize me što u tom trenutku nisam shvatila da je situacija ozbiljna. Pomislila sam, imamo našeg Dragana u koga smo svi imali beskrajno povjerenje, to je bio anđeo među nama. Znao je poimence svu djecu iz A i B smjene. Osjećala sam neku sigurnost, pa Dragan je tu. Čak sam se i šalila sa odjeljenjem kada smo čuli buku... – kaže za Kurir Stevanović.
Toga dana je održala gotovo cijeli sat na kojemu nije bilo dječaka koji je ubrzo pucao u njih. Njegovo mjesto u drugoj klupi, gdje je sjedio, bilo je prazno sve do 8.40 sati.
-Tada je naglo otvorio vrata i prvo je mene upucao. Pretpostavljam da sam ja kolateralna šteta, da me ukloni sa puta da bi mogao da uradi ono što je zamislio. Sjećam se da sam prvo upucana u trbuh. Odletjela sam i pala... Onda je nastupio strahovit bol. Toga se dobro sjećam, kao i uplašenog pogleda učenice iz druge klupe koja više nije među nama. Izgubila sam dah i pomislila – to je to. To je kraj... – prisjeća se Stevanović.
Sjeća se i da je čula pucnjeve po učionici dok je ležala na podu i to bez ikakvog dječjeg glasa... Kaže kako je potom neko dijete došlo do nje. Zagrlila ju je.
VIDEO Roditelji zabrinuti nakon stravične pucnjave
-Ne znam kako se to dogodilo. Jedno vrijeme smo tako ležale zajedno. I onda je ona otišla. Nije ranjena, kasnije sam saznala tko je djevojčica. Vjerojatno je došla do mene da je zaštitim... I znam da smo zagrljene ležale neko vrijeme.... Toga se sjećam, maglovito. Dok sam ležala jedino što sam vidjela je blijedo lice teško ranjenog učenika koji me je uplašeno pogledao. On se sada nalazi na bolničkom liječenju u Americi i svi se molimo za njegov oporavak. Onda mrak... pa ulazak prvog kolege u učionicu, kada je zatekao to što je zatekao... Tada je već učenik koji je počinio masakr iskočio kroz prozor. Predao se... – rekla je Stevanović.
I dalje je bolnici, a da bi bila dobro psihički postavila si je prioritete. Sada je fokusirana na svoje tijelo i oporavak, a trudi se da glavu ne uključuje koliko god više može. Međutim, poslije sedam mjeseci od te tragedije sigurna je u jedno.
- Sigurna sam da više nikada neću moći ući u učionicu i da se bavim svojim poslom. Vrijeme prolazi i jasno mi je da ja tamo više ne pripadam. Ne mogu. Voljela sam svoj poziv, uživala u radu sa djecom. Iako je prosvjeta težak posao, svi smo mi uvijek nalazili razloge da ostanemo. Tražili smo ih u našim i uspjesima naše djece. Ali, ja sam sada sve to izgubila – kazala je za Kurir Stevanović.
Koga briga za međuturski obračun