Prelijepi krajobraz Gorskog kotara, onog dijela uz samu slovensku granicu, posljednje je dvije godine poprište grčevite borbe čovjeka i prirode. Smrekova su stabla žrtve potkornjaka, kukca koji se hrani tkivom pod korom smreke.
– Štetu koja nastaje pogotovo posljednjih godinu dana pogrešno bi bilo izražavati brojkama. Na taj bi se način izgubilo iz vida kako je nama ovdje šuma sve. Riječ je o borbi – ili potkornjak ili mi. A sada je potkornjak u dobroj šansi da nas odavde istjera – dramatične su riječi Siniše Lakote, predsjednika Udruge privatnih šumovlasnika Čabar. U tri tjedna, kaže, potkornjak uništi jednu smreku, a geometrijskom progresijom još 25 okolnih ako ga se ne zaustavi.
– Potkornjak je ovdje autohton. Razloge njegova razbuktavanja treba tražiti u nizu okolnosti koje su to omogućile. Primjerice, iz Pravilnika o šumskom redu nestala je odredba o otkoravanju trupaca, a ti isti trupci dugo stoje na stovarištima i tako postaju prava potkornjakova staništa.
Koristi se teška mehanizacija koja je raširila šumske puteve, ali i oštetila okolno drveće, a isušuje se i teren. I klima se mijenja, zime više nisu tako oštre. Potkornjak se tako ne uništava pa je narušen i ekosustav. K tome, za vrijeme ledoloma 2014. Hrvatske šume obavile su redovitu sječu, no ne i sanitarnu, napadnuta stabla ostala su, objašnjava Siniša Lakota i empirijski opisuje o kakvoj se napasti radi.
– Da bi se potkornjak ubušio u koru, prosječno mu treba 50 napada. Da bi se smreka uništila ovakvom brzinom, potrebni su cijeli rojevi kukaca, toliko ih već ima – opisuje. Nemali je krivac, nije li tako uvijek, i državna birokracija.
– Ona se s potkornjakovom brzinom ne može mjeriti. Mjeseci su potrebni za bilo kakav, ako ikakav odgovor, na naše upite. Možete zamisliti koliko se šume u tom razdoblju uništi. No, ključna je pogreška učinjena kada su privatne šume izdvojene iz sustava Hrvatskih šuma.
Sada se vlasnici praktično nemaju kome obratiti, a Hrvatske šume mogu problem potkornjaka riješiti samo ako ga rješavaju i u privatnim i u državnim šumama – kaže Siniša Lakota ističući kako je još jedna institucija nestala iz šuma – lugar.
– Struka je u potpunosti zatajila, pogotovo zato što potkornjak nije ništa novo. Vani će 80 posto zahtjeva za rješavanje podnijeti registrirani šumari koji će reagirati na prvo napadnuto stablo. Ovdje je obrnuto, to moraju raditi vlasnici, kaže dopredsjednik Uduge privatnih šumovlasnika Čabar Zoran Ožbolt.
– Tvrde i kako smreka u ovim dijelovima nije autohtona. Pa zašto su je onda čuvali posljednjih stotinu godina, za rušenje svakog stabla trebali ste tražiti dozvolu. Što kada se napadnuto stablo sruši? Ne čini se logičnim ponovno pošumljavanje ako problem potkornjaka nije riješen, kaže Ožbolt. Novaca za nadzor, kažu dvojica privatnih šumovlasnika, Hrvatske šume imaju.
– Sve tvrtke plaćaju parafiskalni namet za nešto što se zove Općekorisne funkcije šuma koji se plaća prema dobiti. No, lokalne ispostave Hrvatskih šuma nemaju više sjekača i traktorista, to je izumrlo zanimanje. A kako sada stvari stoje, morali bi imati 200–tinjak ljudi koji bi vršili samo uvid na terenu. Minimalno rješenje bilo bi postavljanje lovnih stabala s feromonima na koje se potkornjak lijepi. Ima ih, ali svakako ne dovoljno, govore.
I metode rušenja upitne su. U njemu sudjeluju i strane tvrtke koje taj posao obavljaju harvesterima. No, ta metoda, kažu naši sugovornici, za ovakav teren može biti nedovoljno adekvatna. Rušenje žičarom puno je svrsishodnije jer se čupa cijelo stablo, no ta je metoda dugotrajna.
Tako sve ostaje na “motorki” za koju treba i sjekač. Prošlog je petka održan sastanak u Ministarstvu poljoprivrede s nadom da će se ishoditi proglašenje elementarne nepogode na ovim područjima. Ishod je bio negativan jer nema neposredne opasnosti za čovjeka.
– To je istina u osnovnom smislu, no mi ovdje bez šume ne možemo živjeti, ona je jedino što imamo i bez nje nema posla, ljudi će odlaziti, kaže gradonačelnik Čabra Kristijan Rajšel.
Poseban su problem imovinsko-pravni odnosi.
– Nikada do kraja nije riješeno tko je vlasnik koje šumske površine. A nije napravljen uvid na terenu kako bi se vidjelo je li nešto poljoprivredno zemljište, pašnjak ili livada, ili je tamo sada šuma. Nasljednici većeg broja čestica više ne žive ovdje, neki šumske površine koriste generacijama, ali se još nisu upisali.
Tamo gdje do vlasnika nije moguće doći, vršit će se sekvestracija, no riječ je o roku od pet do osam godina, kaže Rajšel ističući kako se u svakom slučaju ne može donijeti jednoznačna odluka o raščišćavanju. – U krivu su oni koji kažu da potkornjak nije opasan za život ljudi. Šuma je jedino što znamo. Ako ona nestane, neće biti posla, pa neće biti ni ljudi, kaže čabarski gradonačelnik.
>> Šume Gorskog kotara na udaru opasnog smrekova potkornjaka
Biologija je logična, potkornjak napada bolesno drveće i uklanja ga iz biocenoze... on je dakle samo simptom, i rješenje nije da se ukloni simptom! Treba liječiti drvo, a za to je potrebno izliječiti tlo i vodu... sve je dakle zagađeno u tolikoj mjeri da ni drvo više ne može opstati. Toliko o nezagađenosti naše zemlje /teškim metalima, radijacijom i ostalim smećem/.