Na poslu neće biti prvi, ali će otići zadnji. Do njega će radije biciklom nego automobilom. Priznaje da nije od poslodavaca ranoranilaca koji će na ulazu dočekati svakog djelatnika. Ne služi se znanjima i alatima potrebnim za vrhunskog menadžera, a katastrofalan je, kaže, i u stranim jezicima. Smatra se samoukim. Prema referencama koje ima, napominje, u 53. godini nitko ga ne bi zaposlio. No, Marko Pipunić vlasnik je osječke Žito grupe koja trenutačno zapošljava 1580 ljudi, a proizvodi 20 milijuna litara mlijeka i uzgaja 145.000 svinja, obrađuje 22.000 hektara poljoprivrednog zemljišta...
– To je danas Žito, koje se zasniva na konceptu "od zemlje prema gore". Obrađujemo zemlju, prerađujemo žitarice, proizvodimo stočnu hranu kojom hranimo stoku, dio pšenice prerađujemo u mlinovima, šećernu repu u šećerani, a suncokret i uljanu repicu u uljari. Nismo imali tu privilegiju da smo kupili neku tvrtku koja je imala izvrsne rezultate poslovanja, nego one koje su bile u raspadu, pred stečajem ili u stečaju. One koje nitko nije htio – sažima taj Bosanac iz Posavine koji je u Osijek stigao, ističe, ne svojom krivnjom, nego egzodusom i migracijom izazvanom ratom 1992. godine.
Ne bih bio dobar političar
U posao se upustio dvije godine prije toga, još u Jugoslaviji, s tada budućim puncem. Nekadašnji osječki student, završeni inženjer poljoprivrede, karijeru je započeo kao trgovac rezervnih dijelova za poljoprivredne strojeve u jednoj trgovačkoj kući. Kada je ispekao zanat, taman su se stekli uvjeti za otvaranje privatnih firmi. Nastala je tada Agroposavina. Da nije bilo rata, vjeruje, i danas bi radio u Posavini.
– Preko noći smo morali otići. Birali smo između Zagreba i Osijeka, ali kako sam bio osječki student, i već radio u poljoprivrednom sektoru s nekadašnjim IPK Osijekom i kombinatima u bivšoj Jugoslaviji, odlučio sam se jednostavno. Došao sam u Osijek još u vrijeme kada su ljudi iz toga grada bježali – govori Pipunić.
U slavonsku metropolu nije stigao "bez dinara u džepu". S kapitalom koji je donio i onim što je uspio spasiti započeo je novi život. Već 1995. realizirao je prvu investiciju, sagradio je mlin u Velikoj Kopanici. Na istoku Hrvatske u to je vrijeme to bila prva privatna investicija. Priča se tada zakotrljala. Krenulo je s brašnom, a poslije su se nizale tvornice stočne hrane, farme... Procijenio je i kupio svinjogojstva bivšeg IPK, VSF-a, PIK-a Đakovo, a nastavio s Croatijom, Đakovštinom, osječkom Tvornicom šećera i čepinskom Tvornicom ulja.
– Žito grupu danas čini mnogo tvrtki, ali su četiri velike: šećerana, uljara, Novi agrar i Žito kojemu su pripale Đakovština i Croatia. Tu je još i Ratkovo u Srbiji. Kada pogledam iz ove perspektive, to je uglavnom bivši IPK Osijek s Đakovštinom i 50 posto udjela u PPK Valpovu – nabraja.
Ne može više izdvojiti najbolju među njima jer cijeli sustav funkcionira na principu "prelijevanja posuda", a sve ovisi o trendovima na tržištu. Dok jedne godine super ide šećer, druge ruke trljaju ratari ili stočari.
– Uvijek će nešto od toga ići. U Hrvatskoj se ne možeš razvijati i biti specijaliziran u jednoj proizvodnji jer smo mala država i nismo konkurentni. Zato sam se odlučio za ovaj kombinatski tip koji, dokazano je, funkcionira – objašnjava taj gospodarstvenik.
Odrastao je u BiH, u selu Kladari Donji pokraj Modriče, gdje mu još živi majka. Odgojen je u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Za sebe kaže da je socijalno osjetljiv, ponekad se čak osjeća i socijalistom, dok mu je s druge strane najvažnija obitelj i njezine vrijednosti. Mijenjati se više neće.
– Ne bih bio dobar političar, jer oni ne smiju biti iskreni, a ja drugačije ne znam razgovarati. Uvijek kažem ono što mislim – kaže Pipunić, koji premijera Zorana Milanovića "u životu nije susreo", kao i predsjednika Sabora Josipa Leku. S predsjednikom Ivom Josipovićem bio je dva-tri puta. Od ministara zna samo resornoga, onoga za poljoprivredu, dok Ivana Vrdoljaka osobno poznaje jer je i on Osječanin.
– Toliko o političarima koje poznajem – dodaje.
Smatra ipak kako bi bilo dobro da premijer, kao i bilo koja politička opcija, komunicira s tvrtkama koje zapošljavaju ljude, zdrave su i plaćaju poreze.
– Ne zbog mene, nego zbog države, jer bismo tada dobili realnu sliku problema. Politika je očito svrha samoj sebi, ali mislim da će njezin utjecaj u budućnosti sve više slabiti u odnosu na gospodarstvo – nada se Pipunić, koji je donacijama pomagao političke stranke, što smatra jednakim kao i pomoć različitim udrugama.
– Kao što u Osijeku pomažem gimnastičkom, plivačkom i atletskom klubu, zašto ne bih i HDZ-u, HNS-u ili bilo kojoj drugoj stranci? Podržavam ih na političkoj sceni legalnim putem i novcem na koji sam platio porez u toj istoj državi. Pomoći ću im, ali ne zato da oni meni nešto vrate, nego očekujem tehničku pomoć države u svome poslu.
S plaćom ne kasne 25 godina
Od političara očekuje, pak, da urede i vode državu, a od institucija da obavljaju svoj posao.
– Posao će mi biti uspješniji ako država funkcionira, svejedno upravljali ovi ili oni. Mogu imati svoje uvjerenje, voljeti lijeve ili desne, ali to ništa ne znači u mojem poslu – smatra prvi čovjek Žito grupe, koja je na početku imala samo troje zaposlenih.
Sada je okružen suradnicima jer tvrtku ne može voditi sam. Svakom od njih dao je ovlasti i odgovornost, upravo onako kako i sam voli najviše raditi.
– Mogu biti menadžer samo u vlastitoj tvrtki i na konceptu koji sam osmislio. Mislim da imam jako dobre ljude koji se nigdje ne eksponiraju, ali zato jako dobro rade svoj posao. I tako funkcioniramo već 20 godina – zadovoljan je Pipunić, kojega ljudi na ulici u Osijeku također neće prepoznati. Želi i dalje biti neprimjetan, ali uspješan u poslu i stvaranju novih vrijednosti. Ne pokreće ga novac, nego osjećaj stvaranja i zadovoljstva. Bez toga, smatra, nema uspješnog čovjeka.
– Da mi je novac motiv, onda bih tvrtku zaustavio prije 15-20 godina. Tada sam već zaradio da imam dobru plaću – smatra taj Osječanin i otac troje školske djece.
Žito ne smatra obiteljskom tvrtkom. Obiteljski su obrti, ističe, na primjer slastičarnice ili restorani u kojima rade cijele obitelji i žive s tim.
– Kako da Žito smatram obiteljskim kada je, recimo, jedna šećerana stara sto godina. Sve su to tvrtke koje je netko prije nas napravio – tumači.
Sebe doživljava privremenim upraviteljem s određenim odgovornostima i privilegijama poput onih da vozi bolji automobil ili odsjeda u kvalitetnijem hotelu. Njegov posao više nije prodaja i kupnja, planiranje sjetve, izrada receptura hrane, nego vizija daljeg razvoja, odlučivanje, upravljanje ljudima i predstavljanje tvrtke.
– I svoju djecu pokušavam usmjeriti tako da budu sposobni bilo gdje na ovome svijetu zaraditi plaću. Ne bih im htio oduzeti osjećaj zadovoljstva koji se stekne stvaranjem. Ako djeci ili bilo kome na ovom svijetu sve ostavite, a nemaju taj osjećaj, oni su nesretni, sve će uništiti. A ako naučite i osjetite zadovoljstvo stvaranja, onda ćete to željeti cijeli život. Novac vam tada više neće i ne smije biti motiv – objašnjava svoju formulu uspjeha Pipunić, koji kategorički odbacuje tvrdnje da je jedan od deset najbogatijih ljudi u Hrvatskoj.
– Ako sam među deset najbogatijih, onda je Hrvatska jako siromašna – kaže.
Po njegovu mišljenju, jedno je imati novac na računu, a drugo imati biznis.
– Ja imam biznis i privilegiju da radim ono što volim. U tome me ne ocjenjuje nitko drugi, osim radnika, poreznika i bankara, a 25 godina nisam kasnio s ratom kredita, isplatom plaće i uplatom poreza – poručuje osječki gospodarstvenik koji želi razvijati i mijenjati sliku regije u kojoj živi. Zbog toga ima spremne i projekte čiju vrijednost procjenjuje na oko 120 milijuna eura.
– Prozivali su me da sam zapošljavao Bosance. Naravno da sam zapošljavao ljude s kojima sam odrastao, ljude koji su 1992., kao i ja, ostali bez svega. Dao sam im priliku i zaposlio ih. Od ukupno 1500 ljudi, kod mene je pet posto Bosanaca. Gdje je tu problem? – pita se. Trenutačno najviše Bosanaca, kaže, radi kod njega u građevinskoj tvrtki Nukleus jer zidar nitko drugi nije htio biti.
– Od dva moja brata, nijedan nije u firmi, kao ni sestra i tri nećaka – nabraja Pipunić, jedan od članova udruge bosanskih Hrvata "Prsten". Prirodnim smatra da si ljudi međusobno pomažu. Idealno bi bilo, napominje, kada bi cijela Hrvatska funkcionirala na istom principu, kao udruga u kojoj bismo jedni drugima pomagali.
– Najveća je pomoć čovjeku kada mu daš posao, posebice mladom, kako bi ujutro znao zašto ustaje. Tako je i najveća pomoć regiji da otvorimo nekoliko stotina novih radnih mjesta. Stoga se divim svakome tko danas zaposli i pet ljudi – priželjkuje vlasnik Žito grupe koji je bez nje, priznat će, potpuno drugi Marko Pipunić, dok bi Žito bez njega bilo "možda malo drugačije".
– Imam svoj život i dao sam ga Žitu. U odnosu na hrvatski prosjek, živim kvalitetno i iznad tog prosjeka. Idealno bi bilo da me ljudi i dalje ne primjećuju na ulici, ali u situaciji u kojoj sam teško je imati uobičajenu svakodnevicu. Uspjeh donosi teret s kojim se morate znati nositi, a to nije jednostavno – svjestan je Pipunić, koji svakog jutra prije posla biciklom prijeđe 50 kilometara po Baranji. Jako voli more i jedrenje. Položio je i ispit za skipera te postao vlasnik male jedrilice. Kada mu vrijeme dopušta, s prijateljima s kojima je odrastao voli isploviti na more, najčešće u šibenskom arhipelagu. U kino ne ide često, ali zato u kazalištu rado gleda novu predstavu.
ovaj clanak ocito mogu komentirati samo oni koji pljuju