Zanimljivo da je usred kaosa u Hrvatskom saboru potpuno izostalo ideološko gloženje oko ustaša i partizana. Ratovalo se jačim oružjima. Sada se tu sukobljavaju, biblijskim rječnikom rečeno, snage kaosa sa snagama razuma. No teško će se nacija složiti o tome tko je tu na kojoj strani. Slijedeći podjelu koja je tako grubo iskazana u Saboru, na jednoj su strani razni lijevi i desni populisti, totalitarci, ekstremisti i utopisti, na drugoj politički tradicionalisti, tzv. mainstream, nastavljači djela političkih elita. Dok prve krasi očiti revolucionarni zanos u kojemu pozivaju na opći palež i rušenje, drugi zazivaju uspostavu stabilnosti. Priča je to koju je lakše personificirati kroz Most Petrova i “talibana” Grmoje te Plenkovićev HDZ.
Prošle godine, u vrijeme formiranja Vlade, Plenković je za strateškog partnera odabrao Most. To su mnogi u HDZ-u dočekali “na nož”. Mislio je da je koaliranje s Mostom dvostruka dobitna kombinacija. Postojala je svjetonazorska sličnost partnera, a činjenica da mostovci u vlast donose i političku neiskvarenost, otpor korupciji, pogodovanju, nepotističkom umrežavanju i materijalnom pogodovanju, smatrao je Plenković, ujedno će “pročistiti” i korupcijsko kolo unutar HDZ-a. Kako je vrijeme protjecalo, pokazalo se da je takav plan dobar samo na papiru. Ili je unutar HDZ-a ta “udruga interesno umreženih” bila prejaka ili su se mostovci u svom puritanizmu, političkom diletantizmu, revolucionarnom sektaštvu pokazali kao nemogući partneri. Plenković nije, dakle, uspio “pročistiti” svoj HDZ, a Most se nije uspio ponašati dovoljno politički pragmatično da bi opstao u sedlu i kroz dulje vladanje s inače “pitomim” Plenkovićem savladao i tu njima potrebnu prvu političku lekciju iz političkog upravljanja.
Kako se sada vidi, pitanje opstanka ministra financija Zdravka Marića tu je bilo samo povod za rascjep, no uzroci su bili dublji. Je li se, uz više političke vještine i pragme, taj brak između HDZ-a i Mosta mogao nastaviti, nećemo znati. Principijelno, opstanak Marića, bez obzira na dvojbe oko njegove navodne krivice, možda i nije bio vrijedan stvaranja političkog kaosa. Ostat će tajna zašto Plenković nije mogao dopustiti njegovo rušenje. Možda jednostavno nije više želio nastaviti mazohističku suradnju s mostovcima. Koji su ovdje razmišljali bez ostatka, “na prvu”, ne ostavljajući manevarski prostor Plenkoviću. Posljedice su već vidljive – HDZ će oslonac morati tražiti i na “trulim” granama, riskirajući da ga nova savezništva dodatno kontaminiraju, a Most se potvrdio kao politička snaga s kojom se može ići u partnerstvo samo u stanju najvećeg očaja.
I HDZ i Most za zajedničku koaliciju bili su nespremni, a sada im se kao partneri nude i oni koje su do jučer držali tek “političkim huljama”. Što će se dalje događati, ovisi ponajprije o rezultatima lokalnih izbora. Prođe li HDZ dobro, možda se odluče za nove parlamentarne izbore, prođu li lošije, tražit će novo partnerstvo, pa će opet sastavljati onu moguću, a ne svoju Vladu. Sigurno je, međutim, da su HDZ i Most postali najveći politički neprijatelji, posljedice čega još možemo samo pretpostavljati. Ono što je, međutim, sigurno jest da će opstanak Plenkovićeva HDZ-a na vlasti biti izravno povezan sa sudbinom Agrokora. Koji jest bomba koja otkucava i prijeti da će raznijeti Hrvatsku. Apsurdno je da tu bombu, koja je za početak raznijela Vladu HDZ-Most, nije podmetnuo ni Plenković ni Most. Bombu su podmetnule bivše vlade SDP-a i HDZ-a, Most je problem htio riješiti detonacijom, pa što bude, a Plenković se javio biti pirotehničar. Most se sklonio na sigurno, u Metković, a Plenković je preuzeo sav rizik, ali time i grijehe bivših struktura. Nije da mu treba zavidjeti.
Nažalost puno toga ovisi o Agrokoru, a ponajprije oko 60.000 radnih mjesta čije je radno mjesto osigurano time što je Plenković sa vladom donio lex agrokor. Bar zasad...