Svaki čovjek i svaka zemlja ima svoju povijest, tu učiteljicu života, barem za sve one koji ne misle da je svijet počeo od njih, nego se ponose onim što je bilo dobro u povijesti, a uče na greškama koje su u njoj napravljene kako se ne bi ponovile. Prije šest stoljeća Dubrovačka Republika među prvim je državama u Europi i na svijetu zabranila kupoprodaju robova Zakonom o zabrani trgovine robljem izglasanim 27. siječnja 1416. godine, no taj, na svjetskoj razini pravni i civilizacijski čin poznat je samo Dubrovčanima, užem krugu povjesničara, nekim pravnicima, ali ne i široj javnosti, pa je i šestota obljetnica ovaj tjedan prošla gotovo nezapaženo. Veličinu i mudrost Dubrovačke Republike u pionirskom pothvatu s gledišta ljudske ravnopravnosti, nastalom prije otkrića Amerike, treba gledati u svjetlu činjenice da tek 532 godine poslije, 1948. Ujedinjeni narodi donose Deklaraciju o ljudskim pravima kojom se zabranjuju ropstvo i trgovina ljudima.
Doprinos svjetskoj baštini
Dubrovčanin s prebivalištem u Zagrebu Petar Marija Radelj, teolog, prevoditelj, urednik u izdavačkoj kući i uspješni osporavatelj desetaka propisa na Ustavnom sudu, odličan je poznavatelj dubrovačkoga zakona, njegovih dosega i okolnosti u kojima je donesen.
– Taj je zakon jedan od divnih, pionirskih prinosa naših predaka i hrvatskoga naroda svjetskoj baštini, početak pravne jednakosti i ljudske ravnopravnosti u Hrvatskoj. Njegova veličina odskače u svjetlu činjenice da je Engleska ukinula trgovinu robljem tek 391 godinu kasnije, 1807., a Sjedinjene Američke Države 450 godina nakon Dubrovačke Republike, 1865. godine. Mauritanija je, kao zadnja zemlja na svijetu, načelno ukinula ropstvo tek 1981., ali je trgovinu robljem kazneno počela goniti tek 2007. godine. Zato je taj zakon pionirski za čovječanstvo jer je ljudskoj vrsti trebalo punih šest stoljeća da dosegne čovječnost, logiku i pravni standard srednjovjekovne hrvatske državice – govori Radelj. No, unatoč tome Zakon o zabrani trgovine robljem nije poznat široj javnosti.
– Za taj su propust suodgovorni povjesničari, pravnici, sociolozi, teolozi, diplomati, usmjerivači javnoga mnijenja, konzervatori i političari. A šestota obljetnica ukidanja kupoprodaje ljudi razlog je za zdrav nacionalni ponos, divljenje precima i poticaj da budemo dostojni baštinici njihove ostavštine te da držimo do svoga nasljedstva. Revolucionarna sklonost kojom su jednim potezom pera 1945. ukinuti svi dotadašnji zakoni stvorila je naraštaje pravnika koji mahom ne cijene i ne poznaju domaću pravnu tradiciju. Konzervatori nisu prepoznali duhovnu baštinu toga zakona pa ona još nije zaštićena. Iako u Dubrovniku postoje prostori koji bi se fizički mogli povezati s tim zakonom, nisu obilježeni, pa ni svi posjetitelji Dubrovnika ne moraju biti s njim suočeni. Sociolozi i političari tim se zakonom do sada nisu udostojili baviti. Zabrana trgovine robljem u Dubrovniku i Hrvatskoj nema svoju ulicu, trg, spomen-ploču, dan ili muzejski postav, a nije ni sastavni dio nastavnoga plana i programa u osnovnoj i u srednjoj školi – odgovara Radelj.
Ropstvo, nažalost, i danas postoji u nekim dijelovima Sahare, a stare oblike ropstva zamijenili su, unatoč tzv. civilizacijskom napretku, moderni oblici ropstva, no nadajmo se da će današnje društvo, kao davno Dubrovčani, uvidjeti njihovu štetnost i pravno se obračunati s njima. Pravo nije samo skup propisa, nego određuje smjer u kojem društvo treba ići, štiti dobrobit čovjeka i ljudska prava, a zabranjuje zloupotrebe i razne nakaradnosti na račun čovjeka za koje je pravo, ako već nije savjest, granica.
U preambuli dubrovačkoga zakona parlamentarci su početkom XV. stoljeća izrazili moralni odnos prema trgovini robljem i istaknuli, navodi Radelj, da je ona “sramotna, opaka, nečovječna i protiv svake ljudskosti”. Zakonodavac iznosi i antropološku i teološku prosudbu robovlasničkih odnosa jer se u njima “ljudska vrsta – načinjena na sliku i priliku Stvoritelja – pretvara u trgovačku robu i prodaje kao da su nerazumne životinje”. Trgovina robovima bila je zabranjena na području Dubrovačke Republike, svim domaćim državljanima i strancima. Zakon o zabrani trgovine robljem donijelo je Veliko i opće vijeće Dubrovačke Republike, vrhovno zakonodavno tijelo, zbor svih muških pripadnika dubrovačke vlastele ili, današnjim rječnikom rečeno, parlament sa 78 zastupnika. Za onoga tko bi prekršio zakon bila je zapriječena kazna od šest mjeseci tamnice i 25 perpera globe, i to za svako ljudsko biće koje bi prodao, kupio ili u čijoj bi kupoprodaji posredovao. Vrijednost 25 perpera, kaže Radelj, može se preračunati u današnje pojmove ako se zna da je tada krava stajala devet perpera, vol šest perpera, a za 25 perpera moglo se kupiti 906 litara žita.
Onaj tko bi kupio ili prodao roba na području Dubrovačke Republike nakon izricanja presude odmah je odvođen u tamnicu na izdržavanje zatvorske kazne
Kako to da su se Dubrovčani, koji su do tada dopuštali trgovinu robljem, odjednom, s čak 96% glasova za, okrenuli u protivnike i iskorjenitelje trgovine robljem?
– U postizanju suglasja vijećnika čini se da je poslužila četvrta odredba Zakona prema kojoj građanin ili Dubrovčanin koji je kupio roba ili ropkinju za svoju potrebu nije potpadao pod kaznu. Njome su se mogli osjećati zadovoljno i umireno pojedinci koji nisu mogli zamisliti svijet nego u kolotečini na koju su se priviknuli. Odredba je bila prijelazne naravi i brzo je odumrla, a nije osramotila ni iskvarila zakon. Zakon donesen 1416. nije bio idealistički, ni revolucionaran, nego pragmatičan. Postojeće robove u Dubrovniku nije proglasio slobodnima, nego je onemogućio daljnje stjecanje i prijevoz robova. Zahvaljujući tomu do polovice XV. stoljeća u cijelosti je nestalo robova i ropskih odnosa na dubrovačkom području. Iz današnje perspektive zakonodavcu se može zamjeriti zašto odmah nije okončao ropstvo, ali taj je cilj ostvaren tijekom jednoga naraštaja jer bez prometa robovima nije moglo biti ni robova – tumači Radelj.
Navedeni zakon, koji nije imao formalne paragrafe, članke i stavke, smatra nomotehnički boljim od većine koji se izglasavaju u Hrvatskom saboru jer sadržava preciznu odredbu što se, komu i kako zabranjuje. Novčanu kaznu država nije opraštala. Imovinu stečenu prodajom robova nije se moglo prepisati na članove uže i šire rodbine pa se pozivati na siromaštvo. Pravni sustav bio je učinkovit i nije ga se moglo izigrati jer država nije dopuštala da se poziv radi odsluženja robije čeka na slobodi.
– Osuđenik bi odmah nakon izricanja presude postao kažnjenik i odvođen je u tamnicu, a tek nakon što bi platio novčanu kaznu, stjecao je pravo da mu se zatvorska kazna računa. Vrijeme do oslobađanja počinjalo se brojiti tek nakon uplate novčane kazne. To je bilo poticajno za plaćanje, a za državu nije bilo skupo. Tamnice nisu imale ni grijanje ni hlađenje, ni osobit jelovnik, a Dubrovačka Republika imala je ekonomično redarstvo: zduri koji su u nadzemlju Kneževa dvora osiguravali kneza i vladu nadzirali su i kažnjenike u podrumima te zgrade. Isto je bilo i u knežijama i kapetanatima – govori Radelj.
Zakon objavljen na trgu
Zakon koji je pisala skupština čestitih građana i pametnih trgovaca i u kojem nisu bile ugrađene zakonske rupe udarao je, dodaje, na najbolnija mjesta: novčanik i osobnu slobodu. Nagrada prokazivaču, onome tko je prijavio prekršitelja, podmirivala se iz novčane kazne osuđenika. Nije bilo straha od lažnih svjedoka, ističe Radelj, jer su oni tada prolazili najgore od svih.
– Lažno svjedočenje bilo je vrlo skupo. Dubrovački statut određivao je da se iznosom predmeta spora kazni onaj koji je izveo lažnoga svjedoka i da se na istu svotu osudi i lažni svjedok, a ne mogne li platiti, “neka se bičuje i žigoše”. Užarenim pečatom u starom se Dubrovniku označavalo lažne svjedoke, razbojnike, lupeže i džeparoše. Dubrovački odnos prema lažnim svjedocima može se smatrati i blagim jer lažni svjedok katkad postaje ubojica, katkad lupež. On je kao bojni malj i ubojita strijela. Zato je bilo razmjerno kazniti ga onako kako je skrivio onomu protiv koga je lažno svjedočio. Samo se tako može iskorijeniti zlo i utjerati strah da drugi ne čine ta zlodjela – kaže Radelj.
Iako je i danas lažno svjedočenje kažnjivo u praksi, nitko zbog njega nije odgovarao niti je osramoćen, pa se i javnost navikla da je lagati na sudu “normalno“. Na pitanje kako to tumači, Radelj uzvraća:
– Danas sve više nestaje povezanosti morala i prava, a stvara se i jaz između naravnoga i pozitivnoga prava. Institut oprosta i svjedoka-pokajnika razara bit pravednosti jer kriminalcima omogućuje da se, prokazujući druge, sami izvuku nekažnjeno. Zato sudovi sve manje dijele pravdu. Društvo odustaje od poticanja građanske pristojnosti, a država od zaštite javnoga morala jer se pozitivnim pravom nastoji istisnuti moral kao takav – smatra Radelj.
Zakon iz 1416. objavljen je – pročitan puku na javnome trgu – današnjoj Placi 28. siječnja 1416. Orlandov stup s kojeg se kasnije objavljivalo zakone narodu sagrađen je tek dvije godine kasnije.
– Stari su Dubrovčani znali da zakone ne valja donositi naprečac, nego nakon duljega razmišljanja, pa da onda stoljećima mogu vrijediti i biti svijetli primjer. Znali su da se zakonom ne mogu kazniti ni spriječiti sva zla koja se događaju, nego samo teži poroci od kojih se veći dio naroda može uzdržati, a osobito oni koji štete drugima.
Stoga u kalendaru Dubrovnika i Hrvatske 27. siječnja ne bi trebao biti siv i bezličan dan, nego spomendan ponosa koji će osvješćivati poziv i obvezu da današnji naraštaj bude dostojan potomak duhovne i zakonodavne tradicije Dubrovačke Republike – zaključuje Radelj.
>> Dubrovački diplomati morali su znati dobro plakati i glumiti jad
>> Dubrovačka Republika prva u Europi zabranila ropstvo, čak 400 godina prije SAD-a!
