Mladi liječnik psihijatar Božo Petrov ušao je u visoku politiku s lijepim izgledima da bude hrvatski Periklo koji će obnoviti povjerenje u jedan od najstarijih i najspornijih zanata, vratiti mu njegovu otetu moralnu dimenziju i oživiti klasične vrijednosti časti i poštenja. Vratiti u politiku vrlinu koju je Montesquieu u svoje preddemokratsko vrijeme branio kao vrhovno načelo organizacije Republike, a koja dramatično nedostaje današnjim demokracijama; svuda u svijetu, da ne bi nedostajala i u našem osiromašenom političkom životu, ovisnom o dvjema strankama i njihovim raspoloživim vođama. U okolnostima kad je država zapala u duboku krizu, a državljani u ništa pliću apatiju, kao u svim krizama, ljudima je trebao spasitelj; u nekoliko izbornih ciklusa nisu ga pronalazili ni lijevo ni desno. Politička pojava Mosta poklapa se s (depresivnim) psihološkim stanjem nacije u kojem ljudima trebaju nove “religije”, svježe “crkve” i drukčiji “biskupi”. I spasitelj im se ukazao u (pravome) liku nepotrošenog i neiskvarenog političara, i u (pravo) vrijeme političkih izbora kad su se na biralištu dijelile karte za novu vlast; idealna prilika da se metkovski gradonačelnik i njegovo društvo biračima nametnu kao dobitna karta za politiku promjena, koju je narod priželjkivao i trebao. Petrov je bio nada, prije nego što je počeo posta(ja)ti novi izvor straha; više zbog “grijeha nečinjenja” nego zbog onoga što sam poduzima. S Petrovom i njegovim Mostom ponovio se krajem prošle godine isti tip spasiteljskog čuda koje je prije njega predstavljala Mirela Holly u liku naše verzije Ivane Orleanske: ona je, za razliku od Petrova, (već) izgorjela u požaru (pre)velikih očekivanja prije nego što je dočekala da se ogrije poštenije na izbornoj vatri koja se tek podgrijavala. Slično je prošla i druga pojava iznenadnog spasitelja u liku Ivana Vilibora Sinčića, velikog amatera među političkim profesionalcima: da nije sudjelovao u izborima u kojima postoji samo jedan pobjednik, pripala bi mu, vjerojatno, kakva utješna nagrada birača za sporednu ulogu. Ovako je završio kao vuk samotnjak, o kojemu još kruži pokoja legenda, uglavnom bez pokrića u njegovoj stvarnoj političkoj težini. U odnosu na svoje prethodnike, Petrov je bio i miljenik sreće; pojavio se na političkome tržištu baš u plodno vrijeme formiranja nove vlasti i nasušne potrebe za reformiranjem države.
Iljf i Petrov
Za razliku od prijašnjih miljenika razočaranih birača, osnivač Mosta uspio je kapitalizirati političku podršku koju su mu pružili vjerojatno oni isti birači koji su prije toga s M. Holly i s I. V. Sinčićem opominjali elitne političare i etablirane političke stranke da nisu zadovoljni kako i kamo vode zemlju. “Gusaru s Neretve” vjetar u jedra dolazio je istodobno čak s dviju strana, i zbog dva osnovna razloga: prvo, što se pojavio u pravo vrijeme, kad je mogao prikupiti na svoj gromobran nezadovoljstvo dosadašnjom politikom, i drugo, što je nastupao u pravim izborima, kad je mogao biračima ponuditi svoje usluge i mjenicama s birališta trgovati na burzama sastavljanja novih vlasti. Činilo se da će biti i pravi čovjek i na pravome mjestu: zemlji u krizi ponudio je reforme, a politici bez vjerodostojnosti nove, kompetentne vladare, koji neće proizlaziti ni iz kakvog stranačkog, zavičajnog ili rodijačkoga gnijezda. S idejama “drukčije politike”, otvorene prema javnosti i odgovorne prema biračima, izazvao je velike nade u promjene, a sebi i grupi oko sebe natovario na leđa teško breme odgovornosti da budu bolji od (svih) konkurenata. Postati moralni prvak u divljoj ligi koja ima svoje Šukere i Mamiće izgledalo je od početka kao teška ili nemoguća misija. U neizvjesnu borbu za bolju politiku i čistiju i uspješniju Hrvatsku ulazio je bez fige u džepu, što mu je u početku osiguralo simpatije, a s vremenom, onako kako je žmirio pred novim žrtvama ili kadroviranja pretpostavljao obećanim reformama, otvaralo sumnje: je li mu više do puke vlasti ili do uspješne vladavine? Posljednji romantici na surovom planetu zvanom politika, otprve su ga doživljavali kao pravi dar s neba koji će vlast otuđenu od ljudi vratiti natrag, u korito građana i njihovih velikih i malih interesa; realisti su ga vidjeli kao meteor koji će rasvijetliti tamne prostore politike, a oni oprezniji dodavali su na euforično raspoloženje obloge razumljive bojazni da se istom meteorskom brzinom kojom se popeo ne sruši na glavu onim istim biračima koji su ga lansirali u političko nebo. Malobrojni i tihi glasovi mudrosti, koji su znali, iskustveno ili na druge načine, da je demokracija jača i od jakoga pojedinca, nisu uspijevali stišati silnu euforiju u kojoj se drveće (ne)vidljivih teškoća nije dobro vidjelo od šume nekritičnoga optimizma da je Periklo već stigao u Hrvatsku. Most i Petrov dobili su status koji se u zrelim, iskusnim demokracijama stječe mukotrpnije. Generacije građana razočaranih u politiku ponadale su se iskreno da s Petrovom i društvom počinje novo doba u kome će vlast, napokon, biti u službi naroda, umjesto da narod nastavlja služiti politici, kao smokvin list za pokrivanje njenih brojnih stidnih mjesta. Uspjeli su proizvesti masovna i neumjerena očekivanja, prevelika za pojedinca bez iskustva i za grupu bez logistike. Od Petrova se očekivao kopernikanski obrat: za prevelika i nerealna obećanja sam je bio i kreditor i jamac. Koliko iz nepoznavanja politike, a koliko zbog njegove temeljne struke koja mu daje osjećaj nadmoći nad ljudima? Petrov i Periklo, čak se i dobro rimuje; svaka druga podudarnost ispast će na kraju slučajna, a sličnost isključena. Nakon prve kontrolne stanice nove vlasti u kojoj Petrov ne pronalazi svoga saveznika Iljfa, izglednije je da bi Periklovo doba u Hrvatskoj moglo biti još jednom odgođeno, i da bi naš nesuđeni politički reformator umjesto junaka demokracije mogao postati glavni lik, čak i najveći tragičar, u hrvatskoj inačici drame Sokratove smrt. Slavni atenski mudrac zauzimao se da u tadašnjoj i tamošnjoj demokraciji “ljudi od znanja” preuzmu vodeće (vladajuće) pozicije, i tako i time izazivao vlasti, koje nisu počivale na prednostima i vrijednostima struke, odnosno znanja.
Nevjernost na početku
Pitanje sposobnosti ili podobnosti provlači se kao teško rješiv problem još od antičkih vremena. Kao nositelj “nove religije”, stavio je Sokrat u opasnost tradicionalnu religiju, pa je bio optužen da propagira mudrost i kvari mladež, i u velikome procesu osuđen na smrt! Njegova obrana: “Svi smo mi ljudi, a ne bogovi”, samo je još više raspirivala bijes “bogova”, a priskrbila mu pomoć prijatelja koji su uspjeli dostaviti otrov u ćeliju u kojoj je bio zatvoren, da sam može odlučiti o svome kraju (što je i učinio, popivši otrov). Sokratova smrt uzima se kao datum rađanja filozofa, filozofije i filozofiranja, shvati li se da se filozofsko mišljenje sastoji u tome da se najprije postavlja pitanje, a da se onda traži odgovor. Atenska demokracije nije imala razumijevanja za takve (filozofske) sumnje. Dokaz je Sokratova smrt, drugo ime za dramu (svake) demokratske vlasti kojoj su pravi ljudi znanja često kao strana tijela. U nas su se, od početka ere Petrov, pobrkali kriteriji struke i stručnosti, što je dovodilo do gotovo nadrealističkih “kadrovskih rješenja”, koja nisu zadovoljavala ni zahtjeve struke ni interese politike. Veliki Sokrat mogao je inspirirati mladca iz neretvanske doline za njegove ideje stručnjaka na čelu države, s kojima je na biralištu dobio potrebne agremane: nestručnost je ugrožavala hrvatsku demokratsku vlast barem koliko i atensku; u tome je Božo Petrov u pravu koliko i Sokrat. I baš na tome prestaje svaka njihova sličnost, i počinju razlike: način na koji se vođa Mosta odnosi prema etabliranom sustavu političkih stranaka, kako prakticira vlasti kao slalom između svakodnevnih prepreka, kako više sudjeluje u stvaranju problema nego u njihovu rješavanju, kako ponavlja neodlučnost tamo gdje je obećavao odlučnost, kako se vrti oko reformi kao mačka oko vruće kaše..., sve više ga udaljava od obećane moralne pozicije na kojoj bi mogao potvrditi veliki periklovski duh u našoj (ne)demokratskoj zabiti, i približava sudbini Sokrata (simboličnoj, ne stvarnoj). Za razliku od atenskoga mislioca-filozofa, koji je mogao potpisati poraz demokratskih ideala u sukobu s nesavršenom demokracijom, ostajući vjeran svojim stavovima iz predzatvorske “kampanje”, narodni tribun iz Metkovića mogao bi na kraju balade sam srušiti svoju političku konstrukciju s kojom je osvajao simpatije građana, i biti jedan od brojnih primjera na kojima se temelji latinska uzrečica: “Da si šutio, ostao bi filozof!” U izvornoj varijanti, s kojom je s birališta ušao u političku trgovinu, Petrov je računao da će Mostom povezivati dvije političke obale; htio ili ne htio, to ga je (u)činilo većim kalkulantom nego što je to smio – možda i htio – biti, ako je stvarno ozbiljnije računao da može ujediniti osobne razlike između Milanovića i Karamarka. Biti jezičac na vagi između njih, što je vođa Mosta pokušavao, ali tako da koristi suprotnosti i rivalitete političkih moćnika da bi ih ujedinio i sam vladao više nego što bi mu davala izborna matematike, takva je strategija “trećeg puta” sa svakim neuspjelim pokušajem prerastala sve više u nerješivu sistemsku pogrešku. Kad je na putu do prvoga oltara, naglo i bez uvjerljivog objašnjenja, čak i s današnje distance, promijenio “religiju” i ušao u drugi “brak”, sam je doveo u sumnju obveze vjernosti, koje se u politici krše s većim posljedicama negoli u pravom braku. Sve su propusnije granice između ozbiljne koalicijske politike i neozbiljnih pograničnih puškaranja, čak i provokacija; šef HDZ-a provjerava dokle njegov koalicijski partner može ići u ispitivanju njegova strpljenja, a šef Mosta, mentalno još u ordinaciji, testira granice izdržljivosti svoga saveznika. Kao u nekom dobro režiranom obračunu, svaki od partnera pazi da ne potegnu prvi: tko se u ovakvim sukobima prvi maši za oružje, obično od oružja i strada. Nevjernost prema Milanoviću ne daje Petrovu nikakav prostor mogućeg azila na ljevici, osim da socijaldemokrati izaberu uskoro gandijevski duh, Zlatka Komadinu na mjesto ratobornog (do)sadašnjega šefa SDP-a. Tada bi moglo doći do preslagivanja strateških karata, pogotovo ako Domoljubna koalicija nastavi s ideološkim sektašenjem, koje može (o)tjerati umjereni(ji) dio članstva prema nesektaškoj ljevici.
Bez puno izbora
Na političkoj desnici, a osobito na centru, gdje bi mu trebalo biti prirodno stanište, želi li stvarno (p)ostati “treći put”, Most ima veće manevarske prostore podešavanja; ne zato što im ga daje, a još manje poklanja Tomislav Karamarko, nego zato što se na strani vlasti manifestiraju sve veće neusklađenosti i rascijepi između struje koja se vodi ideologijom, i to tvrdom, i tehnokratske struje, koja ne zaboravlja da je došla na vlast s obećanjem i s obvezom da će reformirati državu. Zna se da članovi Mosta, kao ni sam Božo Petrov, nisu službeno ni na lijevoj ni na desnoj političkoj skali. Baš zato što su sastavljeni i od jednih i od drugih ideoloških zrnaca, posljednji bi smjeli prešućivati gruba vrijeđanja institucija Republike (tipa “šaka jada”), a još manje, zapravo nikako i nikada, “uputnice” za selidbu hrvatskih građana od kojih se krv ledi u žilama (tipa “neka idu gdje će biti sigurni”). Hrvatska ne zaslužuje biti ni zemlja srama ni država straha. Baš zato što nisu kompromitirani nečasnom politikom, pozvaniji su od svih drugih da spriječe ponavljanja nečasnosti. Dođe li do zapleta, ili do raspleta, ne priznaje vječnost prijateljstva.
Petrov i Most nemaju puno izbora – mogu se držati jačega, tj. HDZ i Tomislava Karamarka, ili da pripreme teren za suradnju sa slabijim, s Tihomirom Oreškovićem, koji stupa na disidentski put. U sukobe u HDZ-u Božo se Petrov ne kani miješati. Čini se da je mudro izabrao politiku neutralnosti. Dobro bi mu došlo da pročita i drugi put Churchillove “Memoare”, ako je jednom već proučio udžbenik za vladanje, i da izdvoji jednu opomenu, koja bi se mogla pokazati značajnom uputom: “Kad su vukovi u blizini, pastir mora čuvati stado, čak i ako ne voli janjetinu!” Da izbjegne sudbinu Sokrata, ako već ne može biti Periklo.
>> Božo Petrov bira šefa kabineta na javnom natječaju
>> Komunikologinja o odluci da Petrov šefa kabineta nađe na natječaju: 'Inzistira na transparentnosti'
A sto fali Sokratu jos uvijek je aktuelan i citiran a to znaci da zivi vjecno. Za razliku od nas mnogih obicnih ljudi koji smo prosli zemljom nadam se cineci dobro pa smo i mi vjecni ali ne tako poznati...