Za precizno sondiranje dubine “priče” koju vladajući pokušavaju prodati javnosti kako bi opravdali svoje zadnje postupke, dovoljno je napraviti jednostavnu mentalnu vježbu. Pokušajmo se staviti u poziciju naivnog subjekta koji im doista vjeruje i pokušava dobronamjerno uklopiti sva njihova izmotavanja i opravdanja u koherentnu sliku svijeta. Što su argumenti vladajuće klike plići i proturječniji to se više spušta razina inteligencije zamišljenog idealnog građanina koji bi im povjerovao. U njegovoj glavi trenutačno bi trebalo nepokolebljivo vrijediti sljedeće: Hrvatska je pravna i ozbiljna država, koja ima dostojanstvo i muda pa je u zadnji tren prije ulaska u Uniju uvela zakonsko ograničenje na primjenu europskog uhidbenog naloga na djela počinjena nakon 2002., što je najnormalnija stvar na svijetu. Zli kolonijalisti iz Bruxellesa su odmah nešto prijetili, ali bilo je jasno da nam ne mogu ništa. Ipak, umiješali su se HDZ-ovi dezinformatori koji su ih nagovorili da uvedu sankcije pa eto, kao izraz dobre volje, promijenit ćemo taj zakon, ali tek sljedećeg ljeta, jer ne valja žuriti.
Inače, taj naš državnički i europski potez koji je razljutio Merkelicu nema nikakve veze sa zločinima za koje Njemačka tereti bivše čelnike jugoslavenskog SDB-a, već se njime htjelo spriječiti da Finci ili Portugalci, a pogotovu Irci ne podižu optužnice protiv naših branitelja. Hrvatska nije ptičji rezervat, kao što misle neki u Europi, a ni brlog zaštićenih komunističkih medvjeda i njihovih privilegiranih mladunaca, kao što tvrde domaći izdajnici. To što je npr. Saša Perković savjetnik zadnje dvojice predsjednika nema nikakve veze s time što mu je Josip Perković otac. Nitko to nije ni znao kad je priman na posao, niti je predsjednike zanimalo je li mu Marko Perković Thompson brat ili Sandra Perković kći. Nema nepotizma, posao je dobio po kriteriju stručnosti i pravednosti. Neće se s Hrvatskom nitko poigravati, svi oni se mogu ugledati na nas po pitanju pravne države. Naša pravedna borba će na kraju rezultirati njemačkom kapitulacijom.
Malo tko je vjerovao da će se ići tako daleko. Predviđao sam da se nakon ulaska u EU zadugo neće dogoditi ništa posebno i da ću do kraja godine moći utvrditi kako je jedina promjena to što je okončana desetljetna neuroza zbog ulaska, dakle što je mit završio. Smatrao sam da će tek tada početi “normalno” profiliranje političke scene i da će susret sa stvarnošću nakon okončanja iluzije da će nam EU riješiti sve probleme biti blagotvoran u smislu realističnog suočavanja s temeljnim društvenim problemima.
Ali bio sam potpuno u krivu smatrajući da neće biti brzih, a važnih, posljedica ulaska u Uniju. To što se događa zadnjih tjedana na relaciji službeni Zagreb – Bruxelles mogao bi biti konačni početak hrvatske tranzicije od (post)komunističkog društva u demokratsko, za koju smo, očito naivno, vjerovali da se dogodila znatno prije. Prva neposredna posljedica ulaska u EU, stupanje na snagu europskog uhidbenog naloga, izazvala je tektonske poremećaje na našoj političkoj sceni, počela otkrivati stvarne temelje i karakter hrvatske države i društva, a prije svega elite koja ga je sazdala. Za zakon koji je vladajuća koalicija donijela u Saboru zadnji radni dan prije 1. srpnja ispravno se u javnosti ustalilo ime “lex Perković” jer, unatoč plitkim spinovima koje sve bezvoljnije ispuštaju u javnost, taj potez nije imao nikakvog drugog smisla osim sprečavanja izručenja osobe koju Njemačka optužuje za organiziranje politički motiviranog ubojstva njemačkog državljanina na njemačkom tlu, u službi totalitarnog režima.
Javnost se nemušto pokušavalo uvjeriti kako je to nekakav državni interes, kao da se Perkovića progoni zbog nekih postupaka kojima je silno zadužio hrvatsku stvar, a ne zato što je optužen da je kao čelnik jugoslavenske službe organizirao ubojstvo nenasilnog hrvatskog emigranta.
Hrvatska je postala prva zemlja koja se odmah nakon ulasku u EU suočila sa sankcijama jer njezin zakon o uhidbenom nalogu nije u skladu s europskom pravnom stečevinom.
Europska komisija je službeno pokrenula proces zamrzavanja novca predviđenog za potporu ulasku Hrvatske u schengenski režim. Domaći mediji ističu da će Hrvatska ostati bez 80 milijuna eura, kao da je to glavni problem. To je nešto manje od nedavnog transfera Garetha Balea iz Tottenhama u madridski Real. Puno je, naime, gora politička šteta koju je nemoguće do kraja procijeniti, ali je sigurno da će trebati godine, možda i desetljeća, da se promijeni na samom ulasku zapečaćeni imidž balkanske nedođije kojom i danas drmaju osumnjičeni ubojice i njihovi nasljednici i jataci.
Nakon tog pritiska Vlada pokazuje spremnost da se sporne odredbe povuku, ali tek u srpnju sljedeće godine. Zašto baš tada? Zašto ne u veljači 2014. ili u lipnju 2087.? Čekaju li da se “biologija” smiluje, ili da se dobije na vremenu za organiziranje političke kontrole štete koja za njihov milje može nastati nakon ispitivanja Perkovića na njemačkom sudu?
Njemački mediji su zadnjih dana postavili nekoliko ispravnih dijagnoza hrvatskog društva, među kojima se ističe teza kako je nakon 1990. u Hrvatskoj došlo do promjene sistema, ali ne i političke elite. Malo tko je, do ovog slučaja, mogao vjerovati da su ostaci starog režima toliko žilavi da i nakon gotovo četvrt stoljeća i dalje drže za jaja ovu državu, koja se za njih spremna žrtvovati kao za vojnika Ryana, umjesto da ih je odavno procesuirala.
No kako očekivati takvo što kad su u medijima, akademskoj i kulturnoj zajednici i dalje ostali dominantni oni koji su to bili i u vrijeme države koja je svoje službenike slala po Europi da sjekirom u glavu vode dijalog s političkim neistomišljenicima.
