Svaki dan je na televiziji reklama za uvijek mekani maslac, za one koji nemaju vremena čekati da im se maslac otopi kad ga izvade iz hladnjaka. Ima i reklama za neke pilule „za one koji nemaju vremena biti bolesni“. A vrte se i reklame za 5-minutne priče za djecu, za one koji nemaju vremena pričati s djecom. “Ljudi nemaju vremena kupovati preko tjedna pa moraju kupovati nedjeljom” – glavni je argument direktora trgovačkih centara protiv neradne nedjelje. A, evo, u epidemiji odjednom ima vremena. Možete sjediti cijeli dan u kuhinji i gledati kako se maslac topi, ako želite.
Možete cijelu noć čitati priče djeci, ako im mobitel nije zanimljiviji. Možete biti bolesni koliko god želite, ako želite – ali čitamo u medijima da hrvatski pacijent 107 to nije želio. Epidemiološke vlasti ustanovile su da se zarazio na “sastanku u inozemstvu”, a potom 12 dana hodao s “laganim simptomima” koronavirusa, i za to vrijeme imao “strašno puno” kontakata, što je sve rezultiralo s 39 zaraženih i jednim umrlim. Pacijent 107 očito je neka važna osoba kad ide na sastanke u inozemstvo i ima strašno puno kontakata. On oblijeće od posla do posla kao pčela oko cvijeća.
On oplođuje kapital i puni financijskom slatkoćom košnicu kapitalizma. Naravno, najviše zadrži za sebe, ali med se toliko obilno prelijeva iz saća neoliberalnih trgovačkih država, da se cijedi i neproizvodnim trutovima kao što su medicinske sestre, učiteljice, vatrogasci ili službenici, a pokoja kapljica ima čak i za rodilje, nezaposlene i penzionere. Pacijent 107 ne smije stati jer bi sve stalo. On nema kada čitati priče djeci, ako djecu uopće ima, i ne može čekati da se maslac smekša na kuhinjskom pultu, i nema kada biti bolestan. Jer kapitalizam ne smije biti bolestan – sustav stalno mora raditi, indeks mora stalno rasti, visoka peć se ne smije gasiti, kad se jedna burza zatvori, druga se mora otvoriti, dućani moraju raditi danju i noću, radnim danom i nedjeljom. Jer vrijeme je novac, a vrijeme nikad ne staje, i zato novac može i mora beskonačno dotjecati.
Poduzetnik živi u iluziji da spašava svijet. Kad dođe plima, svi se brodovi dignu u luci, i mali i veliki – govorili su J. F. Kennedy i Ronald Reagan. Htjeli su reći da gospodarski napredak pomaže svima: bogati će, istina, postati još bogatiji, ali i svi će drugi malo napredovati. A da bi bogati bili još bogatiji, treba ih osloboditi svih ograničenja prošlosti. Zato je liberalizam odbacio običaje i obzire, obitelji i države, crkve i granice, vjere i rase, nedjelje i šabate. Ići će na kraj svijeta da nađe robove koji će nam šivati majice i tenisice, izdubit će svako brdo nama za kobalt i nikal, spaliti svaku prašumu nama za kakao i palmino ulje. I kad se sve to doteglilo s kraja svijeta, baš sad moraju šoping-centri biti zatvoreni nedjeljom pa nitko ne može kupiti nove majice, tenisice, baterije i čokolade.
Spas hrvatskoga gospodarstva ovisi o tome da ljudi na rubu bankrota u dan odmora kupuju stvari koje im ne trebaju, poput vječno mekanog maslaca. Lagani simptomi krize već su dugo vidljivi, ali radilo se kao da nije ništa. Pa ipak, dosegnute su granice iscrpljivanja i radnika, i obitelji, i društava, i čitavog planeta. Da, bilo je lijepo dok se dizala ekonomska plima u doba Kennedyja i Reagana, ali već je dugo oseka. “COVID-19 predstavlja novi oblik gospodarskog šoka koji se ne može otkloniti tako da slijedimo recepte iz prošlosti”, rekla je Christine Lagarde, šefica Europske središnje banke. Liberalni kapitalizam iscijedio je sposobnost ljudi za žrtvovanje, smrvio obitelji, izbrisao društvenu solidarnost, potrošio resurse Zemlje i sad ne može od njih dobiti pomoć kad mu je najpotrebnija.
U očajanju baca se na nedjelju, koju iskonski mrzi, jer ne smije ništa biti sveto osim njega. U svojoj pohlepi ne vidi da nedjelja treba čovjeku kao predah, da ne poludi od stalnog gledanja izloga, da udahne zrak i razbistri misli, da ne umre od očajanja za strojem, kompjutorom i registar-kasom.Jedna od najčešćih riječi u pandemiji postala je “respirator”; korijen joj je latinska riječ za duh, “spiritus”, a hrvatski bi se to moglo reći “udahnjivač”. Kad čovjek zbog bolesti ostane bez daha, potreban mu je stroj koji će udahnjivati umjesto njega. A kad čovjek ostane bez Duha, potreban mu je dan za duhovno disanje.
Naši domaći zagovaratelji radne nedjelje, odreda neuspješni menadžeri trgovačkih centara, ne shvaćaju ono što shvaća Lagarde, da je i liberalnom kapitalizmu potreban respirator. To ne shvaća ni Ustavni sud koji je već dvaput presudio da je nezakonito zabraniti rad nedjeljom zato što to “krši poduzetničku slobodu”. I opet će tako presuditi. Pacijent br. 107 mora biti slobodan dok nas sve ne pobije.
Bravissimo! Ako postoji ideja savršeno napisanog članka onda mislim da joj je ovaj jako jako blizu!