Novinar pa urednik pa onda opet novinar pa urednik – bio je Nenad Figenwald od 31. prosinca 1957. godine otkako je novinarsku karijeru započeo u Narodnom listu koji se 1. srpnja 1959. s Večernjim vjesnikom stopio u Večernji list. Nenad Figenwald u Večernjem je listu pisao od prvog dana, uz nekoliko kraćih prekida.
Od 1970. do 1973. bio je zamjenik glavnog urednika u Plavom vjesniku, a onda do 1974. piše i za Vjesnik u srijedu (VUS). Nakon četiri godine vraća se u Večernjak gdje je dvije godine (1974.-1976.) urednik gradske rubrike, a potom do umirovljenja u statusu urednika prati kreditno-monetarnu politiku. Godine 1979. dobitnik je nagrade Društva novinara Hrvatske – Zlatno pero.
Više je volio biti novinar nego urednik
Više je Nenad Figenwald volio biti novinar nego urednik, što nam je rekao i za posljednjeg službenog razgovora za Večernjak kada se u povodu zlatne, 50. obljetnice Večernjeg lista prisjetio kako je to nekada bilo: “Bio sam tada urednik gradske rubrike u Večernjaku. Ali peklo me da pišem. Jako me peklo. Kada sam dobio prometnu kaznu, imao sam dvije mogućnosti – ili je platiti ili ići u zatvor”, prepričao je Figić kako mu novinarski crv nije dao mira. Bila je to jedinstvena prilika za tzv. priču iznutra, danas bismo rekli “inside story”.
Nenad Figenwald kao pravi džentlmen – jer nikada ni na koga nije povisio ton i ljubazno je uvijek pomagao mlađim kolegama i kolegicama – policijsku je službenicu pitao može li prije odlaska u zatvor otići kući po četkicu za zube i pidžamu. Odobrili su mu pa se uredno spakiran vratio u Petrinjsku. Ubrzo je shvatio da je nošenje pidžame bilo besmisleno. U ćeliji u Petrinjskoj kao i onoj vukomeričkog zatvora Figiću pidžama nije trebala, ali mu je kao rasnom novinaru trebalo da bude, reći će, i s težim zatvorenicima koji su uglavnom bili manji prekršitelji. I napiše serijal sjajnih reportaža. Onih pravih. Kakve žele i mogu napisati samo rođeni novinari kakav je bio Nenad Figenwald.
>>Novinari su iza izloga tipkali tekstove dok su prolaznici mahali
I am Predrag Figenwald, the son of Nenad Figenwald, still very alive (see my photos on Facebook and videos on youtube) but "my" (bogus) death certificate is being used to rob me of inheritances (after my mother and grandmother and now also father) so it seems like all instances of national judiciary are exhausted and I shall therefore have to ask EU Court in Strasbourg to acknowledge that I am alive.