Već za nekoliko tjedana trebao bi biti poznat najpovoljniji ponuđač na natječaju Hrvatske elektroprivrede za gradnju termoelektrane Plomin C. Ipak, pomalo u sjeni medijske pažnje usmjerene na tu elektranu, ovjenčanu i statusom državnog strateškog investicijskog projekta, HEP bi već ove godine mogao početi realizaciju još jednog kapitalnog projekta. Iza naziva KKE Osijek 500 skriva se projekt gradnje velike plinske elektrane jake 450 megavata u najvećem gradu Slavonije, a ovaj objekt u široj javnosti prilično je slabo poznat – iako po svojim energetskim i financijskim performansama te broju kritičara bitno ne zaostaje za onim u Plominu.
Podrška lokalne zajednice
Ipak, za razliku od Plomina C, gdje su glavni argumenti onih koji se projektu protive uglavnom utemeljeni na protivljenju lokalne zajednice korištenju ugljena kao energenta, spekulacijama o ekološkoj štetnosti, neusklađenosti s prostorno-planskom dokumentacijom i regulativnim nepravilnostima, u Osijeku takvih problema nema. Dapače, lokalna zajednica projekt podržava, slaže se s odabirom goriva, lokacija gdje će se graditi adekvatna je, prihvatljiv utjecaj na okoliš nitko ne spori, kao ni potrebu gradnje novog elektroenergetskog postrojenja na lokaciji postojeće stare elektrane koja 2017. zbog dotrajalosti izlazi iz stroja. Dakle, dvojbi o gradnji nove termoelektrane u Osijeku nema, osim jedne – može li ovakva elektrana kakvu HEP namjerava graditi biti isplativa? A odgovor na to pitanje tijekom posljednjih nekoliko mjeseci izaziva sve glasnije disonantne tonove, kako u stručnoj javnosti tako i u samom HEP-u, a oklijevanje s realizacijom projekta osječke elektrane čak se spominje i kao jedan od razloga mogućih smjena u vrhu kompanije.
FOTO: Marko Mrkonjić/PIXSELL
Problematični aspekt osječkog projekta jest prije svega planirani pogonski energent – prirodni plin – a nastavno na taj problem i planirana snaga postrojenja. Naime, osnovni motiv gradnje plinske termoelektrane Osijek jest zamjena postojeće tamošnje elektrane. Riječ je o agregatima B i C osječke termoelektrane toplane – turbinama sagrađenim još 1976. godine. Ukupne električne snage 50 megavata, te turbine već gotovo 40 godina Osijek opskrbljuju toplinskom energijom potrebnom za grijanje stanova, ali i za tehnološke procese tamošnje industrije. Uz ta dva bloka, postoji tek nešto noviji toplifikacijski blok električne snage 45 megavata koji će također za nekoliko godina završiti svoj životni ciklus. Upravo zbog toga, gradnja zamjenske elektrane nedvojbeno je nužnost, posebno s obzirom na ionako veliku ovisnost HEP-a o uvozu energije i vrlo staroj floti termoelektrana. Drugi razlog, koji je svojedobno spomenuo i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak – koji se inače smatra zagovornikom projekta – jest činjenica da je proizvodnja električne energije u Hrvatskoj nejednako raspoređena te da je tek 5 posto proizvodnih kapaciteta locirano u istočnoj Hrvatskoj. Osječka elektrana trebala bi popraviti taj disbalans, no postići i znatno više. Kad bi se nova elektrana sagradila, električna snaga bila bi upeterostručena, a planirana godišnja proizvodnja električne energije u Osijeku čak 30 posto veća nego danas.
Dapače, s proizvedenih 3500 gigavatsati energije godišnje, osječka elektrana pokrivala bi otprilike petinu ukupne hrvatske potrošnje električne energije. Ako se pritom zna da je vršna snaga potrošnje u Slavoniji maksimalno 350 megavata i da se ona doseže tek nekoliko puta u godini, onda je jasno kako su planirani dosezi 450 megavata jake elektrane znatno veći od pokrivanja slavonske potrošnje.
Specifični trendovi na tržištu
Pojednostavnjeno rečeno, radi se o objektu nacionalne, pa čak i regionalne važnosti, a tu nastaje problem. Naime, ako je ikada u novijoj europskoj povijesti postojalo ekonomski nepovoljno vrijeme za proizvodnju električne energije iz prirodnog plina, onda je to sada. Zbog kombinacije specifičnih trendova na tržištu električne energije, poput golemog porasta proizvodnje poticane energije iz obnovljivih izvora, pada cijene kvota ugljikovih emisija, velikih količina jeftinog američkog ugljena na tržištu i relativno visoke cijene plina, proizvodnja električne energije iz plina zadnjih je godina potpuno neisplativa. Samo u zadnje dvije godine deset najvećih energetskih kompanija u EU je provelo ili najavilo stalno ili privremeno zatvaranje plinskih elektrana ukupne snage 20 gigavata. Gotovo polovica ovih elektrana sagrađena je u zadnjih deset godina. Nadalje, procjenjuje se kako 60 posto europskih plinskih elektrana trenutačno nije u stanju iz poslovanja pokrivati ni fiksne troškove svog rada, a praktički sve velike europske energetske kompanije do daljnjeg su stornirale sve aktivnosti oko gradnje plinskih elektrana.
U tom kontekstu logično je pitanje može li HEP očekivati da njegova elektrana u Osijeku posluje rentabilno i je li opravdano u takvoj situaciji inzistirati na tako velikoj snazi. Ideja gradnje bloka snage 450 megavata u strojarskom pogledu logična je, s obzirom na to da povećanjem snage takvog postrojenja u pravilu raste i njegova efikasnost. Pojednostavnjeno rečeno, jedinična cijena proizvodnje postrojenja od 450 megavata povoljnija je od postrojenja od 250 megavata, no u okolnostima neisplativosti takve proizvodnje, veći ukupni volumen proizvodnje – te veći investicijski trošak jače elektrane – podrazumijeva i veći stupanj rizika te potencijalno veće gubitke. Upravo zato, neki stručnjaci smatraju da bi HEP ipak trebao graditi slabiju elektranu, a neki čak zagovaraju odustajanje od projekta te istragu alternativnih mogućnosti rješenja proizvodnje topline u Osijeku, bez ulaganja u elektroenergetske kapacitete. O tome, čini se, nisu baš sigurni ni u HEP-u. U sklopu studije izvodljivosti, kompanija je provela i ekonomsku studiju. Kao podizvođač na toj studiji radio je Ekonomski fakultet u Osijeku, a kako kaže tamošnja profesorica Dubravka Pekanov Starčević, projekt je rentabilan. Ipak, ove nalaze osječkih stručnjaka u HEP-u su, navodno, odlučili još jednom provjeriti pa je od Energetskog instituta Hrvoje Požar (EIHP) naručena revizija. Taj dokument javnosti nije dostupan, no kako se neslužbeno doznaje, pokazao je bitno drukčije rezultate. Goran Granić, ravnatelj Instituta, potvrdio je kako je radio na toj reviziji, ali odbio je bilo kakav razgovor o toj temi rekavši tek kako nema pravo iznositi informacije koje pripadaju naručitelju.
Neslužbeno se, pak, doznaje da je EIHP utvrdio kako bi projekt postao rentabilan kad bi prodajna cijena električne energije porasla 60 posto ili nabavna cijena plina pala 40 posto. To trenutačno nije realno očekivati iako postoje stručnjaci koji smatraju kako će se tržišno okruženje za plinske elektrane promijeniti. Ivica Jakić, regionalni predstavnik švicarske kompanije Alpiq i dugogodišnji energetski konzultant za područje jugoistočne Europe, smatra kako je plinska elektrana u Osijeku potencijalno uspješan projekt.
– Evidentno je da HEP uvozi i dalje oko 30-40 posto svojih potreba energije unatoč puštanju u mrežu oko 400 megavata vjetroparkova. HEP mora imati svoje termoelektrane snage minimalno 500 megavata koje bi bile pouzdan proizvođač električne energije zbog puštanja energije iz vjetroparkova u sustav. Termoelektrane su “back up” za obnovljive elektrane koji rade samo kad ima vjetra, odnosno sunca. Plinska elektrana osim za proizvodnju bazne “band” energije služi i kao rezervna energana, odnosno balansna elektrana za cijelo energetsko područje, odnosno proizvodi energiju u vršnom opterećenju. Jasno je da je budućnost u “peak” vršnoj električnoj energiji.
Iskoristivost manje elektrane bila bi 55%
Danas je rentabilnost plinskih elektrana u pitanju s obzirom na visoku cijenu plina i nisku cijenu električne energije, no EU nameće obvezu plaćanja naknade obnovljivim izvorima energija za “hladni” pogon termoelektrana, koje osiguravaju stabilnost mreže. Ta obveza dolazi uskoro i u Hrvatsku i osječka elektrana mogla bi biti zanimljiva kao “back up” rješenje za mnoge europske kompanije – kaže Jakić. Kako su elektrane objekti koji se rade na rok od trideset do četrdeset godina, slučaj KKE Osijek 500 pokazuje koliko je, u okolnostima trenutačne kolebljivosti energetskog tržišta i tranzicije koju taj sektor prolazi, teško planirati projekte na tako dug rok. U tom kontekstu, jasno je kako je osječka elektrana – obliku u kojem je planirana – poprilično velika oklada na tržišna kretanja koja se tek trebaju dogoditi. Kakav god bio projekt, rizik je nemoguće izbjeći, no u kompaniji bi trebali razmotriti mogućnosti da ga se što je više moguće ograniči.
Upravo zbog podjele rizika, HEP svoja dva preostala velika projekta – Plomin C i Senj/Kosinj – planira realizirati uz pomoć strateškog partnera. Pronalazak strateškog partnera i za osječki projekt znatno bi smanjio izloženost HEP-a, ali poslužio i kao test njegove tržišne atraktivnosti.
>> Japanski Marubeni dao najbolju ponudu za gradnju Plomina C
Koliko rijeka imamo a u Hrvatskoj se grade ili planiraju elektrane na ugalj i plin, cak se ni smece ne pali! Katastrofa!