Subota, 23. veljače
Smije li sud pohrvatiti mađarsku presudu
Nije ono dvoje ljudi u Mađarskoj u prometnoj nesreći usmrtio bilo tko nego brigadir Hrvatske vojske i nosilac ordena kojim ga je odlikovao Mesić. Stoga Radimir Čačić u žalbi Vrhovnom sudu traži blažu kaznu. Istodobno, u HNS-u je zahtijevao da se donese deklaracija po kojoj se on poslije izlaska iz zatvora vraća na stare dužnosti. Oba slučaja pokazuju kako je Čačić silno uvjeren u svoju iznimnost. Ima podosta suprotnih primjera u svijetu - političari poslije nedjela sličnih Čačićevom odmah podnose ostavku te i ne pomišljaju da se više vrate u politiku. Ali u nas se zna - za politiku i nisi ako je nisi zaslužio nekim nedjelom. Čačićeva je jedina nevolja mjesto toga nedjela - Mađarska. Da ga je učinio u Hrvatskoj, nikad ne bi bio osuđen, pa bi jedina dvojba Vrhovnoga suda mogla biti - smije li pohrvatiti mađarsku presudu.
Nedjelja, 24. veljače
Pokvareni ljudi ulijevo idu kao i pokvareni satovi
Prije nekoliko mjeseci kazališna redateljica Snježana Banović dala je intervju pod naslovom - “Zbog privatnih interesa kultura je kod nas obična prćija”. Sad pak čitamo naslov - “Snježana Banović smanjila dotacije svima osim Snježani Banović”. Kao članica Vijeća za dramu u Ministarstvu kulture sama je sebi dodijelila 50.000 kuna za obnovu jedne svoje predstave, dok je neke druge predstave zakinula. Velike riječi ljevičara, gnjev zbog nacionalne uskogrudnosti i napadi na “konzervativne” kolege samo su utiranje puta do vlastite moći, love i lopovštine. Dosađuju u javnosti svojom intelektualnom čednosti, a onda otkrivamo: Šnajder bespravno sagradio vikendicu, Banovićka grabi novac poreznih obveznika, Hribar mulja s novcem HAVC-a, Frljić tobože iz moralnih razloga otpisuje jednu predstavu da bi zbog pohlepe za honorarom radio drugu, obitelj Stazić nepotističko-esdepeovski okupirala pola zagrebačkih kazališta, zahvaljujući crvenim prijateljima Šerbedžija uzima lovu iz zagrebačkih fondova za predstave na Brijunima koje sa Zagrebom nemaju nikakve veze, itd. Ulijevo idu samo pokvareni ljudi i pokvareni satovi.
Ponedjeljak, 25. veljače
Ove su dvije vijesti objavljene gotovo jedna uz drugu: Hrvata je lani rođeno 10 tisuća manje nego što je umrlo i - za 60 minuta na internetu planulo nekoliko stotina radnih viza za Kanadu. Odlazimo, dakle. Što u grob što u inozemstvo. Ne zavaravajmo se da postoje Hrvati u dijaspori koji bi se mogli vratiti, postoje u frazama, u lažnom osjećaju nacionalnoga zajedništva, u tobožnjoj odanosti domovini, odanosti kojoj ne nedostaje sentimenta i ljubavi, ali budimo iskreni - ona nije ostvarena nego je iznevjerena. Bio sam prije koju godinu na dvije proslave Stepinčeva u dva velika njemačka grada. Krcate goleme dvorane, dvije-tri tisuće Hrvata. Na bini i na podiju pjeva i pleše mladež okićena hrvatskim bojama i simbolima. Gledam ih pomalo u zanosu izričem neki kompliment na račun toga domoljublja, a onda me jedna gospođa pljusnu riječima: “Je moj gospodine, lijepo ih je vidjeti, ali oni među sobom govore njemački.” Kad ste posljednji put pročitali nešto o nekom programu koji bi zaustavio iseljavanje ili izumiranje nacije? Ništa nisu činile ni prijašnje a ne čini ni ova vlast. Samo se svako malo javljaju dva očajnika, Anđelko Akrap i Jakov Gelo, demografi koji stalno upozoravaju i uvjeravaju da bi se programima zapošljavanja i stambenog zbrinjavanja mladih katastrofa mogla spriječiti. Ovako, svjedoci smo ekonomskoga genocida. Ako u godini 10.000 ljudi ode vani a 10.000 manje se rodi nego što umre, s godišnim gubitkom od 20.000 stanovnika za 100 godina u Hrvatskoj će nas biti nešto više od dva milijuna, a za 200 godina ćemo ili nestati ili biti manjina u vlastitoj zemlji. Nestajanje Hrvata kao i prodaja nacionalnih bogatstava tako su sustavni da se čovjek pita - nije li to nečija namjera, nečiji plan? Neće li se u Europskoj uniji, kad u nju uđemo i budemo još izloženiji rasipanju ljudi i preostalog nacionalnog imetka, rastvaranje nacije još više ubrzati? Je li možda posrijedi crta samouništenja koja je najviše došla do izražaja u samostalnoj Hrvatskoj, kad smo postali svoj na svome a svoji ne umijemo biti? Je li naša snaga kolektivnog samoodržanja oslabila do pogubnosti? I nije li normalno da kao narod nestanemo u zemlji u kojoj su odnarođene banke i strateške državne tvrtke, u kojoj uglavnom ne jedemo svoju nego uvoznu hranu, ne odijevamo svoju odjeću, ne obuvamao svoju obuću, ne spavamo na svojim krevetima i jastucima, ne sjedimo na svojim stolicama, u kojoj nema posla nego se jagmimo za radne vize u inozemstvu!?
Utorak, 26. veljače
Što je još Milanović napisao Svetom Ocu
Mediji su izostavili posljednji pasus iz Milanovićeva pisma papi, koji glasi: “Na kraju, Sveti Oče, uvjeravam Vas da u Hrvatskoj, koja Vas je tako srdačno primila, dosljedno nastavljam provoditi protukršćansku politiku, da žene slobodno mogu ubijati djecu u svojoj utrobi, da smo posve liberalizirali protuprirodnu, medicinski potpomognutu oplodnju, da u odgoju djece u školi propagiramo slobodni seks, pornografiju i prostituciju, da ukidamo i posljednja prava radnika, da smo po broju nezasposlenih i siromaštvu na vrhu Europe. Nadajući se da će nas i Vaš nasljednik pohoditi kao Vi i Vaš prethodnik, obećavamo Vam da ćemo ga primiti u stanju još veće obespravljenosti i bijede radništva i stanovništva te još veće moralne razularenosti”.
Srijeda, 27. veljače
Oscar dio prevlasti SAD-a u planetarnom nasilju
U povodu još jedne dodjele Oscara ponovimo - ništa nije tako zastrašujuće nemoralno kao američki filmski mit. Ti filmovi nastoje potkupiti vaše plemenite osjećaje za pravdu i poštenje, demaskiraju zlo i nasilje, zlorabe marginalizirane, šikanirane, progonjene, obespravljene, nemoćne... kako bi izazvali vašu sućut. Onda se autori po svemu tome popiške stvarnom svrhom toga mita, a to su nagrade, goleme zarade, glamour, obožavanje glumačkih, redateljskih i drugih zvijezda koje tvore društvenu elitu sa svim porocima, pakostima i zločinima kakve “žigošu” u filmovima. Nitko ne zna tako vješto kao Amerikanci komecijalizirati plemenitost i dobrotu za interese zla i svjetske “umjetničke” prevlasti, koja je dio američke prevlasti u planetarnom nasilju.
Četvrtak, 28. veljače
Déjà vu: Hrvatu pendrek, a Srbinu privilegije
Mi se stariji sjećamo priča iz JNA o odnosu oficira prema Hrvatima i Srbima. Kad bi vojnik Srbin prijavio Hrvata zbog nacionalizma, uslijedile bi najstrože sankcije, sve do zatvora, a kad bi se Hrvat ohrabrio zbog istoga razloga prijaviti Srbina, oficir bi ga najurio odgovorivši mu: “Beži, bre, šta se stalno svađate!” Neusporedivo je veća razlika između broja stanovnika i broja birača u Vukovaru nego u Vrgorcu, ali samo u Vrgorcu, jer je riječ o Hrvatima, stanje sređuje policija. Zašto je tome tako i zašto se unatoč problematičnim postocima u Vukovaru uvode natpisi i na ćirilici? Zato što su Milanović, Ranko Ostojić i drugi baštinici politike “bratstva i jedinstva” u kojoj Hrvat dobiva pendrek, a Srbin privilegije.
Petak, 1. ožujka
Turneja “vaša investicija sezone” u izvedbi benda ministri i Severina
Ako komunistički vlastodršci uspijevaju obmanjivati javnost i po pedeset godina, zašto Kukuriku koalicija ne bi mandat, dva? To je svrha turneje petorice ministara na kojoj propagiraju investicije. I dijete zna da ulaganja i uspjesi u gospodarstvu nikad nisu bili posljedica propagande i političkog showa nego razrađene, racionalne, sračunate i proračunate ekonomske politike. No budući da im i šef Milanović politiku ne poimlje kao program nego kao pjevanje šlagera, turneja ministara je turneja benda u sastavu – Grčić, Maras, Mrsić, Ostojić, Vrdoljak i Severina.
Hrvatska ima jako pametne ljude, ali problem je u tome sto se biraju nesposobni glupi i previse pohlepni.