– Vjerojatno dobar dio ljudi neće biti sretan zbog konteksta u kojem ih spominjem, ali meni svako spominjanje osoba služi kao ilustracija atmosfere i vremena. Povrijeđen se može naći svatko tko se nije spreman suočiti sam sa sobom. Doista sam se držao toga da su činjenice svete, a komentar slobodan. Ako kažem da mi je netko nešto rekao, onda mi je to i rekao, a zaključak koji iz toga izvlačim moj je. Svatko može reći da je to nategnuto ili pogrešno i prema tome reakcije na moju knjigu mogu ići u poznatom rasponu: od potpune tišine, ako se procijeni da je previše škakljivo, pa do maksimalnih napada i uvrijeđenosti. Vjerojatno je to cijena ako želite reći istinu. Spreman sam na reakcije, a svatko tko želi reći da sam bilo ljude bilo događaje krivo interpretirao neka to slobodno kaže, neću polemizirati ni s kim, neću opovrgavati nikoga i kad je o meni osobno riječ, pola godine neću pogledati ni jedan tekst koji bude eventualno objavljen – kaže Tomislav Jakić, dugogodišnji televizijski novinar i savjetnik predsjednika Mesića, uoči predstavljanja svoje knjige "Nisam zavijao s vukovima".
Više od 500 stranica "sjećanja otrgnutih zaboravu" štivo je u kojem se pronalaze neke ključne godine – od proljećarske 1971., godine Titove smrti 1980., promjena na početku devedesetih koje su donijele nasilnu smjenu generacija, ali i stavova i svjetonazora u ljudi u medijima, pa do deset Mesićevih godina viđenih Jakićevim očima, bez obzira na to jesu li ti događaji njega osobno doticali ili je bio samo promatrač. Jakić u knjizi spominje desetke aktera pa će čitatelj moći izabrati poglavlja koja ga najviše zanimaju ako bi htio usporediti svoja sjećanja s Jakićevim, a nema sumnje da će mnogi od "prozvanih" i spomenutih osjetiti želju javno ili u sebi napraviti upravo takvu usporedbu.
Zašto nije smatrao da je Savka Dabčević Kučar demokratkinja, kakav je u neugodnim godinama prema njemu bio Mirko Galić, zašto je izvještavajući s Tuđmanove američko-kanadske turneje 1990. rekao: "Sve je otišlo do vraga. Ovi će sve upropastiti" i kako je izgledao "sat duhova" u Tuđmanovoj hotelskoj sobi u Washingotonu, po čemu je Stipe Šuvar bio jedini pravi komunist (uz još jednoga) iako je, kako kaže, "navodno živio u komunističkoj državi", zašto je volio Tita i zašto nikada nije ušao u partiju, što mu je nudio Ninoslav Pavić, vlasnik EPH, otkud mu čvrste ljevičarske pozicije kojih se nije odricao i kako je, napokon, nakon razdoblja nezaposlenosti dobio posao u Uredu predsjednika Mesića, odnosno kako se "stranac našao na dvoru kralja Stjepana" samo je dio naglasaka iz 38 poglavlja knjige.
Nisam cijenio Račana
Iako Jakić djeluje apartno, kao čovjek koji će uvijek radije hladno analizirati nego priznati da emocije određuju poglede na prošlost, knjiga vrvi osobnošću, sarkazmom i velikom željom da se prikaže upravo taj osobni pogled na četrdeset godina života u vremenima koja su obilovala promjenama. Njegova najveća i neprežaljena ljubav, novinarstvo, završena je naprasno, odlaskom s televizije, kratko je koketirao s politikom kroz Akciju socijaldemokrata i karijeru završio kao jedan od najdugovječnijih, ali i najspominjanijih i često (uz Budimira Lončara) osporavanih Mesićevih savjetnika.
Kao česta meta napada zbog optužbi da piše Mesićeve "ljevičarske govore", da je on taj koji ga huška da stalno zaziva vraga s ustašama i partizanima i da općenito ima velik utjecaj na Mesića, Jakić je mnogima bio trn u oku. Našao se tako i na jednom od onih beskrajnih popisa suradnika UDBA-e koji su 2006. kružili medijskim prostorom te je logično da je knjigu o svom životu iskoristio i kako bi prvi put detaljno ispričao o svojim susretima s tajnom policijom. Da, dobio je ponudu da bude plaćeni doušnik, ali, kaže Jakić, tajni agent Levak ostao je kratkih rukava.
– U knjizi sam stavio točku na sve priče koje su počele kada je objavljena famozna rekonstrukcija suradničke liste kojom se uz mnoge druge i mene željelo kompromitirati proglašavajući me suradnikom UDBA-e. Detaljno sam opisao na koji način i koliko sam imao kontakte s tajnom policijom i tko želi, pročitat će. Nemam što skrivati i zato sam sve i rekao – kaže Jakić ističući da njegov šef Mesić nikada nije obraćao pozornost na takve napise.
Pišući o svojim godinama s Mesićem, Jakić zapravo progovara o tome kako dva posve oprečna karaketra mogu blisko surađivati iako je bilo i trzavica. Jakić je naime dva puta preispitivao svoj odnos s bivšim predsjednikom. Prvi put kad je, uvrijeđen zbog toga jer ne može odlučiti treba li vjerovati njemu ili šefici protokola Miladi Privori, Mesić tražio da oboje napišu izvještaj uz prijetnju da će iz Ureda letjeti onaj tko laže, na što je Jakić napisao ostavku i otišao iz Ureda. Tada se govorilo da je Jakić zapravo otišao zbog toga jer je tadašnji premijer Račan to zahtijevao od Mesića, no ni danas Jakić ne zna je li to točno iako je vidljivo da do Račana nije držao.
– Točno je da Račana nisam cijenio kao političara. Bio je produkt degenerativne faze Saveza komunista, izvrstan unutarstranački taktičar, ako treba i intrigant, ali nije bio čovjek sa širom političkom vizijom i hrabrošću da pravi iskorake kakvi su bili prijeko potrebni. Mnoge stvari s kojima se današnja Hrvatska bori idu na račun Račanove neodlučnosti i toga da nije imao hrabrosti za borbu s njima – ocjenjuje Jakić.
Tko je zapravo Mesić
Druga kriza u odnosima s Mesićem bila je kada je morao sebe preispitati može li iskreno raditi s čovjekom koji je u Australiji održao ekstremni desničarski govor i pjevao Juru i Bobana iako je u svoja oba mandata Mesić bio čvrst zagovornik antifašizma i omiljen političar partizana i Jakić nije u početku mogao vjerovati da su snimke iz Australije doista autentične.
– Istina, bilo je trenutaka kada sam se pitao tko je zapravo Mesić, kao u vezi s tim govorom u Australiji, ali sam nalazio odgovore koji su mi omogućivali da i dalje radim za njega, jer je njegova bitna karakteristika maksimalna ljudskost, pa i onda kada se nisam slagao s njim. On je čovjek koji je griješio i to smo znali, a mislim da je time što je pročitao rukopis i pristao napisati predgovor dao ocjenu naše suradnje – smatra Jakić, koji svojom knjigom želi ponukati i druge da pišu.
– Doista sam htio opisati dušu jednog vremena, a htio sam potaknuti i sve ljude koji zaista imaju što reći, a šute iz raznih razloga da progovore. Jer moja će generacija otići i ostat će povijesne istine ono što nam se takvim servira u posljednjih dvadeset godina, a što zapravo nisu istine.
