Hrvatska konačno može odahnuti: Peruško je objavio kako je vlak s nagodbom napustio stanicu. Doduše, nitko još nije upitao “a gdje je pečat?”, ali kažu da je ovako najbolje za državu.
Kritičari kao da zaboravljaju rizik pred kojim se našlo gospodarstvo kad je politika uzela u svoje ruke rješavanje problema Agrokor. Bila je tolika kriza koju je trebalo hitno riješiti. Vrijeme će pokazati kako je procedura bila na razini za koju bi netko mogao reći kako se tako “ne saziva ni sjednica vatrogasnog društva u nekom selu”. Prvo nam je rečeno kako je politika spasila Agrokor, a onda kada je postalo malo “hot”, da oni nemaju odgovornosti za sve što se događalo u tom spašavanju. Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen. Vi ćete možda izgubiti nešto malo. Malo u mirovinskim, malo u braniteljskim fondovima. Malo u nenaplaćenim dugovima prema državnoj i lokalnoj upravi, ali za vas potpuno besplatno. Eventualno bi netko od nezadovoljnika i dioničara mogao malo tužiti državu, ali sve to nije ništa strašno, to će ionako na naplatu doći kroz par godina, kad nitko od trenutno odgovornih ne bude na vlasti. Zamislite samo što smo sve dobili ovom nagodbom.
Nagodba nas je spasila od američkih strvinara tako što je 20% ruskoga duga pretvorila u 46% njihova udjela u vlasništvu koncerna. Spasiba! Što li će tek biti kad taj novi vlasnik od svih dobavljača bude zahtijevao da svoje poslovanje prebace kod njih. Možete li pogoditi koja će banka uskoro postati najjača na hrvatskom tržištu? Spasiba. Ili kad se vidi kako se novi vlasnik ne bavi trgovinom, pa krene prodaja zemljišta? Spasi-ba. Dok tako država spašava mastodonta koji je do ovog stadija toksičnosti narastao upravo na koruptivno-klijentelističkom modelu poslovanja s državom, istovremeno nam niču nove gljive. Tako novi poslovni virtuoz u plinskom biznisu s državom bilježi rast poslovanja od 40%. Zanimljivo kako u posljednje vrijeme kod nas svoju poslovnu sposobnost najviše pokazuje kapital koji se uz nevjerojatnu vižljavost probija kroz sankcije do naše domaje. Spašava se Agrokor, otkupljuje Ina, pomaže se Petrokemija, uskače u brodogradilišta. I u svakom od tih “spašavanja” država suflira s novcem poreznih obveznika. Bilo direktnim ili indirektnim preuzimanjem obveza.
Sve se to odvija pod Plenkovićem, koji ne vidi ni prljavo rublje niti prljave rublje, a niti zna puno o ekonomiji. Poslove je predao na upravljanje svojim suradnicima, koji blagoslivljaju staljinizam i plansku privredu dok se mole Svetom Anti pored upaljenih svijeća na Kamenitim vratima. Jedni su napadali, a drugi spašavali. Jedni su podmetali, a drugi prijetili. I nakon svega Plenkoviću je pala pozlata. Ranjen je tek toliko da bi kroz kompromis ekipa koja mu jamči stabilnost bila sigurna kako se igra nastavlja i kako nema odgovornih. Tako ranjenog ga imaju još više motiva njegovati, jer postaje dodatno ovisan o njima. Kada je Plenković prošlog vikenda okupio HDZ-ovce podno Agrokorove kule, govorilo se toliko različitih jezika da je sve pomalo sličilo kuli babilonskoj. Mnogi su pred ovaj sabor govorili kako bi Plenković bio bivši samo kad bi se svi njegovi protivnici ujedinili protiv njega. Zato on nema izbora. Mora nastaviti sa svojim žongliranjem, jer za njega niti izbori nisu rješenje, već put prema velikoj koaliciji.
A eventualni neuspjeh na tom putu, znači izbor novog vođe. Kada se počne odmotavati sve ono što je danas zamotano u oplatu stabilnosti, u prednosti će biti onaj koji ne pripada nijednoj struji. Kao što kaže Mudrac, “racionalni optimizam vodi do stagnacije, dok samo iracionalni optimizam vodi do reforme”. Reformirati znači nečemu dati novu formu, imati ideju i predodžbu prema čemu stremimo, dok mi imamo usiljenu stabilnost bez vizije, a njena je cijena stagniranje cijeloga društva.
Druga je vrsta optimizma ona koja se na prvu čini iracionalna, jer se za nju treba potruditi. To je ideja koja pokreće entuzijazam među ljudima, daje im nadu i budi optimizam kako je moguće nešto promijeniti. Ako vas okuplja pragmatičnost bez sadržaja, izloženi ste riziku da vam sa svakim novim problemom netko zatrese čitavo drvo; kad začepite jednu rupu otvara se druga, dok ne počne curiti na sve strane.
Naša je usiljena stabilnost upravo dobro potresena i skupljenim potpisima za referendum. No, kako stoje stvari, opet narod nema razloga za zabrinutost, jer nam od Ustavnog suda stižu riječi utjehe: pipl mast trast as! Bolest je dobro detektirana, a lijek je gorak. Treba osvijestiti kako je preživljavanje moguće samo ako se s terapijom krene danas, jer sutra će biti kasno.
Ovaj sam članak polako pročitao dva puta.I zaista, stvari se mogu promatrati i na način kako to prezentira autor.Ali ne može se niti sjediti skrštenih ruku i pustiti da sve stihija odnese k vragu.Da se ništa nije poduzelo svi bi skočili i urlali : " Što radite, za što Vas plaćamo, ovo je cirkus od Vlade...". Nama ništa i nitko ne valja !!!!!! Samo kmečimo i kukamo.