Postoji povratak na zone utjecaja koje su poslije hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza trebale nestati. Ruski predsjednik Vladimir Putin je sovjetski nostalgičar, a i dio Rusa drži kako je Staljin bio najveći vladar, a Gorbačov njonjo, pa ima i potporu drugih nostalgičara za veliki socrealistički imperij u svojim akcijama. Putin je silom pokazao da želi obnoviti zonu utjecaja, odnosno prostor oko Rusije na kojem će vladati njegovi istomišljenici. Tako je učinio u Gruziji 2008., a prije svega u Ukrajini 2014. prisvajanjem Krima itd.
Vječni bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko obratio se upravo Putinu za pomoć zbog prosvjeda u Bjelorusiji. Lukašenko se, samo da bi opstao na vlasti, skučio u krilo Putinu bez obzira na to što je između njih dvojice bilo i napetih situacija zbog želje Moskve da i formalno pripoji Bjelorusiju u neku federaciju. Lukašenko se opirao takvoj opciji, ali hoće li i ubuduće?
Putin sada može odlučiti između logike stvaranja “zone utjecaja” i spasiti Lukašenka ili ga pustiti da padne držeći kako “bjeloruska revolucija” nije prijetnja za geopolitičku ravnotežu. O toj procjeni ovisit će budućnost Bjelorusije. Možda ćemo prisustvovati ukrajinskom scenariju, a znamo da situacija u Ukrajini još nije riješena, ili armenskom, nakon kojeg je 2018. premijer postao Nikol Pašinjan, koji je primivši Putina koncem prošle godine kazao kako je “Rusija naš strateški partner i nadam se da će taj odnos sve više jačati”.
GALERIJA Prosvjed protiv Lukašenka na ulicama Minska
Slike bjeloruskog naroda koji se bori za vlastitu slobodu obišle su svijet i ušle u povijest borbe za demokraciju. Slične slike viđali smo i drugdje, ali je uglavnom pobjeđivala sila realpolitike. Bjeloruski predsjednički izbori svakako su oštetili oporbu i nevjerojatnu Svjetlanu Tihanovsku kojoj stižu poruke potpore i iz nekih bivših realkomunističkih zemalja koje, kao Poljska, pamte svoju borbu za slobodu. Hoće li bjeloruski prosvjednici biti ostavljeni sami?
Izazov stoji i pred Europskom unijom čiji se čelnici sastaju u srijedu kako bi razmotrili bjelorusku krizu. EU može računati na jedino oružje – sankcije, koje nisu uvijek učinkovite. Baltičke zemlje i Poljska priželjkuju konkretniju akciju protiv Lukašenka, ali se sučeljavaju s prevelikim oprezom europskih zemalja koje se u takvim slučajevima uvijek podijele i gledaju svoje geopolitičke interese. Nitko ne želi umrijeti za Gdanjsk, govorilo se i kada je 1939. Hitler napao Poljsku.
Rusija kao sljednica Sovjetskog Saveza je dvaput izvršila agresiju na Poljsku zatim Finsku te okupirala baltičke države,a to se prešućuje i opravdava jer je promijenila stranu istovremeno dok je i sama napadnuta.