Do sredine ožujka gotovo se udvostručio broj umirovljenika zaposlenih na četiri sata dnevno, i to s 5138, koliko ih je bilo krajem prosinca 2018. godine, na 8964, koliko ih je evidentirano 17. ožujka. Hrvatska je prvi put legalizirala rad umirovljenika 1. siječnja 2014. godine, ali samo za osobe koje su otišle u starosnu mirovinu.
U početku, rad nakon 65. godine bio je zanimljiv tek rijetkim profesijama, poput liječnika, odvjetnika, profesora i menadžera, pa je trebalo punih pet godina, počevši od 2014. godine, da broj zaposlenih umirovljenika dostigne pet tisuća s kraja 2018. godine. Od siječnja ove godine broj zaposlenih umirovljenika eksplodirao je te se u dva i pol mjeseca gotovo udvostručio u odnosu na kraj 2018. godine.
Nakon onih koji su otišli u starosnu mirovinu, sada se slobodno mogu zaposliti i prijevremeno umirovljeni građani, ali i neke povlaštene skupine umirovljenika. Prema podacima iz Zavoda za mirovinsko osiguranje, prvi put legalno se zaposlilo 248 umirovljenih branitelja, 533 nekadašnje djelatne vojne osobe te 1519 osoba koje su otišle u prijevremenu mirovinu.
Sijede glave postale su tražene u gotovo svim djelatnostima i na gotovo svim pozicijama – od liječnika, farmaceuta, kuhara, menadžera, građevinara, zaštitara, profesora, vozača, trgovačkih putnika, inženjera... a sociolog Teo Matković procjenjuje da će u sljedećih godinu dana umirovljenici činiti oko dva posto radne snage.
Lakše nego prije
Supružnici i liječnici Zorko Šimunić i Jasminka Katavić Šimunić počeli su raditi davne 1979. godine, gotovo su istodobno “zagazili” i u mirovinu, a zajedno su potom i – nastavili odlaziti svaki dan na posao u našičku bolnicu. Razlika je što, otkako su u mirovini, rade na pola radnog vremena. On je radiolog, a ona je specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije.
– Sada mi je lakše raditi nego prije jer sam na poslu samo četiri sata dnevno, znači 20 sati tjedno. I to puno bolje podnosim nego kad sam radio dvostruko više. Još uvijek sam mentalno sposoban za svoj posao, koji znam i koji sam jedino u životu i radio. Još me oči služe – smješka se dr. Zorko Šimunić, koji je u 66. godini života.
Supruga Jasminka dvije je godine mlađa, uskoro će proslaviti 64. rođendan.
– Odradila sam svoje uvjete do pune mirovine, a kako nas nema dovoljno, prihvatila sam raditi četiri sata. Pogotovo za ženu, krasan je to prijelaz prema pravoj mirovini. Sada imam više vremena za kuću, obitelj, unučad, a još uvijek sam aktivna. Preporučila bih to svakome tko je u takvoj situaciji, iako se mora reći za liječnike da su nekada doslovno prisiljeni ostati jer nema tko raditi. Jedna nam je kolegica nedavno prešla na drugo radno mjesto i ne znam kako bi opstao pogon. Bilo nas je troje liječnika, sada nas je dvoje s tim da je moj kolega dr. Hrvoje Šimić ujedno i ravnatelj, tako da radi i više nego što bi trebao – nadovezuje se dr. Jasminka Katavić Šimunić.
Ljudi idu gdje misle da će im biti bolje i to nije za zamjeriti, stava je ona, jer “Našice su ipak manja sredina od Osijeka”.
No, nedostatak liječnika pogađa je tim više što je upravo ona, zanimljivo je, bila i prva fizijatrica u našičkoj bolnici.
– Taj posao osjećam kao svoje treće dijete pa mi je i zbog toga lijepo raditi. Sad napokon uživam jer su ipak naše odgovornosti manje, ne mislim odgovornosti kao liječnika, nego to što više nisam zadužena za poslove u organizaciji rada – uspoređuje.
Ni njezina supruga, kako nam on sam kaže, nisu morali dugo nagovarati da nastavi raditi.
Umirovljenici nedovoljni
– Nama dvoma to je nastavak normalnog života, kakav smo živjeli i prije, s tim da imamo više vremena za sebe i stvarno nam je lagodnije u odnosu na prije – zadovoljan je on.
Koliko će tako izdržati, za sada ne mogu precizirati.
– Još godinu dana, godinu i pol, koliko me budu trebali i koliko ja budem mentalno i fizički sposoban – kaže on.
– Mislim da ću ja prije odustati od supruga, godine sustižu – smije se ona. Cijeli je radni vijek provela u Našicama, dok joj je suprug radio i u Osijeku, odakle je i podrijetlom.
Istraživačica Ekonomskog instituta Zagreb Marina Tkalec upozorava da je početak godine donio nastavak potražnje za radnicima, posebno u uslužnim djelatnostima, ponajviše ugostiteljstvu, što se neće moći pokriti zapošljavanjem osoba koje su zagazile u sedmo desetljeće.
– Teško je očekivati da će tu potražnju moći zadovoljiti umirovljenici znajući da su dva osnovna problema takvog tipa zaposlenja niske plaće te teško priuštive nekretnine u mjestu obavljanja tih poslova, dakle na Jadranu. Druga zanimljivost na koju naš indeks OVI upozorava je pad potražnje za radom na istoku Hrvatske i rast u Zagrebu i na Jadranu što povlači za sobom tezu da bi se umirovljenici trebali iz mjesta niske potražnje za radom seliti na Jadran ili u Zagreb radi pronalaska posla. Uzmemo li u obzir da umirovljenici nisu pretjerano mobilna skupina potencijalnih radnika, teško je očekivati da će u tom smislu umirovljenici moći zadovoljiti apetite tržišta – komentira Marina Tkalec.
– Direktor mi je ponudio da nastavim raditi četiri sata i prihvatio sam. Nisam uopće dvojio trebam li prihvatiti ili ne. Osjećam se dobro i zdravlje me služi, pa kaj bum doma? – kaže Stjepan Glavina (62) iz međimurskog grada Preloga. Radi na kompostani komunalnog poduzeća Pre-kom, od 10 do 14 sati, i po potrebi, sve po ugovoru. Ideja da se umirovljenicima omogući da rade je, smatra, dobra.
– Nisu svi za to, ali gledajte, netko jedva čeka da mu čim prije dođe mirovina, da se riješi obveze da svaki dan mora na posao, a netko bez posla ne može. Meni je u Pre-komu dobro, satnica mi je ista, a mirovina ide. Mirovine nisu Bog zna kakve, pa tko se osjeća zdrav i sposoban, zakaj ne bi radio? Zdravlju rad ne može škoditi, drži vas dulje u kondiciji, a čim si dulje u kondiciji, veća je mogućnost da ne dođu bolesti – napominje Stjepan koji je u mirovinu otišao s 41 godinom staža.
Pogledajte i video: Evo kolike su zapravo plaće po zanimanjima u Njemačkoj
ja sam svoje roditelje prijavio na državnu maturu pa nek upišu neki faks pa da imaju kvalifikacije za raditi u mirovini jer za fizičke poslove više nisu...