Nakon što je Goodyear liga osnovana "radi unapređenja kvalitete košarke", nakon što je na tzv. zagrebačkom summitu "radi pomirenja naroda" institucionaliziran Zapadni Balkan, a zona slobodne trgovine nedavno ponuđena kao model regionalne ekonomske suradnje, sada se javlja i ideja o regionalnoj nogometnoj ligi koja bi bila "spas za klubove bivše Jugoslavije". Takva su se razmišljanja mogla čuti prije, no najnovije je stiglo iz Beograda, gdje je Dragan Džajić o regionalnoj ligi govorio kao o mogućem pokušaju mijenjanja "neodrživa stanja" na Nogometnom Balkanu.
Poznat kao umjeren i odmjeren, Džajić je o potencijalnoj zapadnobalkanskoj ligi govorio oprezno, predmnijevajući i opasnosti koje bi mogla izazvati. Unatoč mogućim opasnostima, vjerojatno najslavniji igrač iz Zvezdine "kuće slavnih" ipak drži da bi se ta nogo-liga skraćene Jugoslavije trebala formirati.
Jer da je nogometna kriza posvuda na prostorima bivše države, klubovi su slabi, lige još slabije, stadioni prazni... pa se (i) kod Džajića javlja određeni tip nostalgije za nekadašnjim velikim derbijima, punim stadionima, a na koncu i za velikim zaradama. Džajić uvjerava da bi se to pokretanjem nogometne lige obnovilo, čak i usprkos svim (navijačkim) mržnjama! No, po njemu, za taj odlučan korak "niko nema muda" premda se o takvoj ligi "stalno govori".
Sigurno je da bivši direktor Crvene Zvezde, čovjek s mnoštvom yu-poznanstava, zna da za takvu ligu ima zainteresiranih i naših utilitarista, zagovornika profit-logike da "kapital ne poznaje granice". Kao što su, sluteći mogućnost dobre zarade, bili spremni prihvatiti nedavnu "zonu slobodne trgovine" ne opterećujući se ima li u njoj i politike, tako bi, s istim motivom, sigurno bili voljni ući i u balkanske nogometne integracije.
Samo, jesu li one moguće? Mogu li se na starim mržnjama temeljiti nove integracije? Mržnje navijača Intera i Milana, Celtica i Rangersa, Reala i Barcelone prava su romansa u usporedbi s ovdašnjim mržnjama. Tko bi na utakmicama Dinama i Crvene Zvezde, Hajduka i Partizana, Prištine i Obilića, Sarajeva i OFK Beograda mogao kontrolirati toliku mržnju?
Na stadionima bivše Jugoslavije ratovi su se vodili davno prije nego što je počeo pravi veliki rat. Zato pokušavati i preko nogometa obnavljati neke propale veze, hineći neki "imaginarni Balkan", može značiti samo započinjati nova neprijateljstva. Mi na hrvatskim stadionima ne možemo obuzdati naše divljake, što bismo pak radili s tuđima?
Da se u Maksimiru netko na utakmici s Crvenom Zvezdom pojavi sa šajkačom i kokardom, tko bi mogao spriječiti linč? Što bi pak bilo da netko na beogradskoj Marakani razvije barjak s crvenim kockicama? Umjesto sadašnjih praznih stadiona i "neodrživa stanja", ima li bismo pune stadione i neodrživo stanje.
