Vjera pokreće svijet. Vjera u Stvoritelja koji bdije nad nama i nadahnjuje naše živote; vjera u druge ljude koji nas nadopunjuju, pomažu nam osobno i poslovno se ostvariti te daju oslonac kad nam je najteže; vjera u buduće generacije kojima prenosimo svoje vrijednosti i običaje; vjera u vlastite sposobnosti kojima stvaramo novu vrijednost i bolje sutra za sebe, svoje obitelji i društvo u cjelini. Bez vjere, život je obesmišljen jer ne poznaje svoje izvorište i ne nalazi pravog smisla dok brodi prema svom neminovnom kraju. Ideja da sve u životu možemo kontrolirati, da će se sve odigrati onako kako si sami posložimo i da su naše potrebe i želje u svakom trenutku jedine bitne dovela je do stvaranja vrlo sebične kulture u kojoj se čovjek sve teže za nešto žrtvuje jer više ni u što ne vjeruje. Za ideale ginu budale, u Boga vjeruju samo zatucani, a drugim ljudima vjeruju isključivo naivni. Uzdaj se u se i u svoje kljuse; u se, na se i poda se; a kad ne ide kako je planirano, onda neispunjena očekivanja vode u depresiju te nerijetko i u agresiju. U društvima koja smatramo najprosperitetnijima vidimo tako vrlo visoke stope nasilja i rastuću ovisnost o psihofarmacima. Iako imaju gotovo sve čemu teži svjetska sirotinja, i dalje im nešto nedostaje.
Duhovno samoubojstvo
Veća dostupnost formalnog obrazovanja modernog čovjeka nije dovela do "sad znam da ništa ne znam" razine u kojoj bi shvatio koliko toga, unatoč svem akumuliranom znanju, i dalje ne zna ili može objasniti, već ga je pretvorila u površnog sveznalicu koji sve tumači materijalnim kriterijima budući da je osjećaj za sve ostalo izgubio. Zapadni je čovjek počinio duhovno samoubojstvo i cijelu svoju egzistenciju promatra kroz konzumaciju materijalnih prava i dobara. Čak se i institucionalnu religiju dominantno promatra materijalističkom optikom – koliko pojedina zajednica ima dobara, kako njima upravlja i kome polaže račune, je li pravedno da posjeduje to što posjeduje te kakva su prava pojedinih skupina unutar te zajednice. Religijske se institucije, u dobroj mjeri i njihovom vlastitom krivicom, promatra kao korporacije, Božje službenike kao klasične zaposlenike, a vjernike kao kupce. Teološko utemeljenje postalo je izlišno, a Božju se objavu i volju tumači tek kao jeftinu izliku za postojeću distribuciju moći koja je suprotna onome što progresivni zapadnjak danas želi.
Sutra će vjerojatno željeti nešto drugo jer će se trendovi promijeniti, a od Crkve očekuje da te svjetovne trendove pokorno slijedi iako je jasno da je njezina misija potpuno drukčija. Crkva se prvenstveno brine za duše, a njihov je put prema spasenju isti danas kao i prije dvije tisuće godina i nikad se neće promijeniti. Spoznaja da se spasenje ne može kupiti, da ga se ne može osigurati poslovnom transakcijom ili političkim dogovorom, pa čak ni pošteno zaraditi bez Božje milosti, velikom je broju ljudi jednostavno zastrašujuća. Vjerovati da će sve izaći na dobro jer nas Bog voli, živjeti život u nadi bez čvrste garancije, prihvaćati vlastita fizička i kognitivna ograničenja, postaje sve teže jer smo vlastito postojanje sveli na ono što je sad, a ne na ono što će biti u vječnosti. Svijest o ovozemaljskoj konačnosti pretvorila nas je u prolaznike ovisne o trenutačnom uzbuđenju i ugodi koji odbijaju razumjeti sve trajne moralne i duhovne kategorije jer podrazumijevaju da trajnost kao takva ne postoji. Odbacuju se sva pisana i nepisana pravila i tradicije, a u tom se kontekstu može tumačiti i rast tzv. ne-denominacijskih kršćana u zapadnome svijetu. U sebičnoj kulturi kontaminiranoj sveopćim relativizmom pojedinac postaje "sam svoja crkva" i samostalni tumač Božje riječi koju izvrće taman koliko je potrebno da zaobiđe pravila koja ga ograničavaju u planiranim užitcima i dobivanju potvrde od okoline za hedonistički način života.
Budući da se ne može posjedovati neograničeni broj stvari – a čak i da se tom "idealu" opasno približite, ne možete u svima istovremeno uživati – ljudi se nakon nekog vremena počinju osjećati isprazno i nesretno. Utjehu pronalaze u novim stvarima ili emocionalnim odnosima nižeg ranga poput onih koje ostvaruju s kućnim ljubimcima. Kompleksnost međuljudskih odnosa mnogi danas zamjenjuju ugodnijim i jednostavnijim odnosom sa životinjama koje su im u svakom smislu podređene i uvijek spremne dati emocionalnu podršku. Čovjeka lišenog duhovne dimenzije, kojemu su emocije prioritet u odnosu na razum, a nagoni iznad morala, postupno se tako animalizira, dok se životinje s kojima ljudi dijele životni prostor ubrzano humanizira.
Životinje nisu ni bolje ni lošije. One su životinje
Ljudi se međusobno udaljuju i sve teže ostvaruju smislene odnose jedni s drugima, a potom prazninu koja je stvorena ispunjavaju neadekvatnim vezama sa životinjama koje se i same tako dovodi u za njih neprirodan položaj. Sve češće može se čuti tvrdnje da su životinje bolje od ljudi i da životinja, za razliku od čovjeka, nikad nikoga nije svjesno povrijedila, prevarila ili izdala. Koliko današnji čovjek teži emocionalnoj potvrdi i ugodi, govori nam i to da je spreman zanemariti činjenicu da životinja nema mentalni ni emocionalni kapacitet čovjeka te izjednačiti to s dobrotom. Životinje nisu dobre ili loše; one su jednostavno – životinje. Čovjeku mogu biti korisne na različite načine, pa i ostvarivanjem određene emocionalne veze, ali nikad ne mogu zamijeniti druge ljude.
Odbacivši Boga, kao da smo od sebe odbili i onoga kojega je stvorio na svoju sliku – čovjeka. Vjera u drugoga, u ljudsku zajednicu, u zajedničku budućnost, u nove generacije koje će stvoriti još bolje društvo u ovom našem dijelu zemaljske kugle pomalo iščezava. Čovjeka se u popularnoj kulturi prikazuje kao zločinca kojemu je osnovni poriv drugima činiti zlo, ultimativnog predatora koji uništava sve što dotakne – pa i sami planet, vrstu koja mora izumrijeti ili brojčano biti svedena na "razumnu mjeru" da bi sve oko nas moglo živjeti. O čovjekovoj intrinzičnoj dobroti, o njegovoj plemenitosti, o inovativnosti koja je u svakom smislu unaprijedila Zemlju u javnom se prostoru danas može naći tek pokoje slovo.
Naša inklinacija prema negativnim vijestima i najsnažnija reakcija na one s kojima se osobno možemo identificirati od nas je samih stvorila glavne negativce kojima se više ne može vjerovati i od kojih se očekuje samo loše. A to itekako utječe na naše međusobne odnose i stanje društva u cjelini jer, bez vjere u drugog čovjeka, nestaje i povjerenje u bračnu zajednicu, obitelj, poslovne partnere i političke institucije. Ako su glavni sentimenti vezani uz druge ljude oni negativni, ako prevladava nepovjerenje, strune koje nas povezuju u zajednicu opasno se stanjuju i naposljetku pucaju. Uz sveprisutan narativ prema kojemu nam ionako nitko nije potreban da bismo se kao pojedinci ostvarili, te strune pucaju lakše nego ikad.
Ne treba se zavaravati, sve to nije slučajno. Ciljano se našu sreću vezuje isključivo uz kratkotrajni osjećaj ugode, a potom nam se taj lažni osjećaj "sreće" prigodno nudi na policama trgovačkih centara ili u internetskim trgovinama. Radi se o velikoj obmani. Potpuno ostvarenje koje možemo doživjeti u smislenom odnosu s Bogom i drugim ljudima ne može se kupiti, što znači da od njega nitko – osim nas samih i naših najbližih – ne može ni profitirati. Čak i oni koji tvrde da imaju neki plemeniti viši cilj, poput klimatski odgovornih kompanija, pronalaze načina kako da nam, uz što manje ulaganja, prodaju što više proizvoda po što višim cijenama. Sve se vrti oko proizvoda, a navodna plemenitost i odgovornost samo su dio šarene ambalaže. Naši se životi, s druge strane, nipošto ne smiju okretati oko stvari koje posjedujemo. Naša ljudskost nije i ne smije biti vezana uz "imati", nego uz "biti". A da bismo "bili", ne trebamo samo misliti nego i vjerovati.
Odličan članak. Sve je ispravno napisano. Nažalost neki će tek u dubokoj starosti vidjeti plodove života bez djece, bez prijatelja, bez obitelji. Žeti će ono što su sijali