U trenutku kad Hrvatska ulazi u Europsku uniju, mnogi njezini građani ne znaju kad se točno obilježava dan državnosti države kojoj su samo 22 godine. Ništa neobično za zemlju koja je i danas podijeljena između crvenih i crnih preko podnošljive mjere pa se i ono što bi morao biti nacionalni interes isuviše često stavlja u službu stranačkih probitaka i prikupljanja bodova na strani ustaša ili partizana, desnih ili lijevih. Zato zapravo u dva desetljeća imamo tri blagdana koji bi trebali biti važni i posebno obilježavani, no velikih svečanosti više nema.
Dan državnosti koji je za predsjednika Franje Tuđmana bio 30. svibnja, na dan prvog zasjedanja prvog višestranačkog Sabora 1990. godine i koji je uhvatio korijena u narodu, po kratkom je postupku premješten na 25. lipnja, na dan kad je 1991. godine Sabor donio odluku o razdruživanju sa SFRJ. A da bi zbrka bila potpuna, uveden je i novi praznik u čast državne neovisnosti, u spomen na dan kad je 8. listopada 1991. godine, nakon tromjesečnog moratorija na odluku o razdruživanju pod pritiskom međunarodne zajednice, odluka stupila na snagu.
To je i datum od kojega se zapravo računa službeni rastanak Hrvatske od Jugoslavije. U trenutku kad je takvu odluku donijela koalicijska vlada Ivice Račana, činilo se da je takva promjena u redu jer se tumačilo da se s Danom državnosti 30. svibnja zapravo slavi dan kad je HDZ došao na vlast, a krajem devedesetih HDZ-ova je vlast iza sebe vukla bezbrojne ružne repove. No, crno-bijeli pristup čini se ni ovaj put nije bio baš najbolji, pa danas praktično nemamo dana za koji bismo svi znali kad i zašto ga slavimo. Zato ćemo, čini se, zapamtiti 1. srpnja, dan ulaska u EU, a i o nama ovisi hoće li to biti po dobru ili zlu.
>> \'Europa je naša prilika, od nje smo već profitirali!\'
