Miro Kovač (47) u velikoj je seriji. U dvije godine na profesionalnom planu nanizao je pobjeda u stilu Guardiole ili Mourinha u najboljim danima.
Počeo je odlukom da, nakon što je povučen s veleposlaničkog mjesta u Njemačkoj gdje je proveo pet godina, umjesto relativno komotne pozicije veleposlanika u Poljskoj i izvjesne budućnosti karijernog diplomata, radije izabere izazov u turbulentnoj domaćoj političkoj areni kao međunarodni tajnik HDZ-a, na poziv predsjednika Tomislava Karamarka.
Potom je postao šef predsjedničke kampanje Kolinde Grabar-Kitarović, u trenutku kad je njezin protukandidat Ivo Josipović bio apsolutni prvak svih izbornih anketa. Nastavio je pobjedom na parlamentarnim izborima i ulaskom u Vladu Tihomira Oreškovića kao novi šef hrvatske diplomacije.
Pozicija je to za koju je Kovač savršen izbor – sazrijevao je i školovao se u tri zemlje, doktorirao na Sorboni, odlično govori strane jezike, uglađen je i uljuđenih građanskih manira, širokog obrazovanja i interesa, koji osim što suvereno vlada poviješću i međunarodnim političkim odnosima, argumentirano i zabavno može razgovarati i o glazbi i o sportu.
S već bogatim diplomatskim iskustvom iza sebe, dr. Kovač predstavlja modernu i uspješnu, europski orijentiranu Hrvatsku kakvu želimo.
Uz to, njegov životni put kao da je predložak tipične filmske hrvatske priče. Povezuje Split i Zagreb, iz tradicionalne je hrvatske obitelji koja je za kruh zarađivala u Njemačkoj, odgojen u katoličkoj tradiciji, naučen na skromnost dok se školovao u inozemstvu i bez veza i bilo čijih protekcija tražio svoje mjesto pod suncem.
Miro Kovač zbog svega toga nije euforičan tip koji bi uspjehe slavio ‘razdrljene košulje’. Naprotiv, svjestan je da ga najteži profesionalni izazovi i pravi posao tek očekuju.
Kroz javne nastupe stječe se dojam da je uvijek mrk, ozbiljan i odmjeren u nastupima.
Moraju li političari i dužnosnici uvijek držati ozbiljan gard?
– Uvjeren sam da je bolje biti ozbiljan i odmjeren u politici, nego obrnuto, neozbiljan i neodmjeren. Ako vas je narod izabrao, onda imate odgovornost. Ljudi nas nisu birali da budemo neozbiljni. Pogotovo u izvršnoj vlasti, gdje ste dobili vremenski određeni dar da nešto napravite za svoju zemlju i svoj narod. Takav dar, s rokom trajanja, treba najozbiljnije shvatiti i predano raditi. Bolje da imamo što manje šarlatanstva u politici, a što više ozbiljnog djelovanja u korist građana koji to s pravom od nas očekuju.
Ne patim od luksuza
Privatno, izvan protokola, isto ste tako odmjereni?
– Razlikujem taj dio života od političkog. Ne volim o sebi govoriti, ali ne bih rekao da sam u svakodnevnim situacijama nešto posebno strog. Siguran sam da bi u anketi među mojim bliskim prijateljima prevladalo da sam opuštena i potpuno normalna osoba. Nemam prevelikih zahtjeva, ne patim od luksuza, nisam time impresioniran. Volim putovanja, provesti ugodnu večer u poznatom okruženju uz glazbu, klape i tamburaše, kao što to valjda voli i svaki prosječni pripadnik moje generacije.
Kovač sa Zrinjevca vodi jedan od najvitalnijih državnih resora, već je obišao i BiH, Mađarsku, Njemačku, bio je u Amsterdamu na neformalnom ministarskom summitu, na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji... Koliko je ministar vanjskih poslova dnevno u pogonu?
– Kad sam u Zagrebu, običaj mi je doći u Ministarstvo prije osam sati ujutro. Puni radni ritam traje do navečer, a doma dođem negdje u vrijeme Dnevnika.
Ministri su obično zatrpani pozivnicama za brojna događanja, ima i protokolarnih večernjih obveza, poslovnih večera...?
– Izbjegavam takve službene večere koliko mogu, pokušavam sve ubaciti u dnevni raspored, pa da večer ipak provedem sa svojima. Hvatam svaki slobodni trenutak da budem s obitelji, pa makar samo djecu otpratio do škole ili na neku izvanškolsku aktivnost.
Kovačevi imaju troje djece, najstariji sin je u drugom razredu gimnazije, a mlađi sin i kći su osnovnoškolci. Dok je Miro Kovač bio veleposlanik u Njemačkoj, nije htio da djeca idu u privatne škole, pohađala su državne kao i sva ostala djeca.
– Nažalost, otkad sam imenovan za ministra, nismo imali prilike za neka duža obiteljska druženja. Najstariji sin igra tenis, mlađi trenira nogomet, a ide i u kazališnu radionicu, kći ide na ples i sretan sam kad ih mogu odvesti na te aktivnosti.
Obiteljski život morao se prilagoditi cjelodnevnim sigurnosnim mjerama koje prate ministra vanjskih poslova.
– Još sam u fazi privikavanja, trudim se ne komplicirati posao ljudima iz sigurnosti, a opet i da zadržim svoj dio privatnosti. Na početku sam zamolio za maksimalnu diskreciju, jer te mjere znače da im se mora najaviti svaki sastanak, svako kretanje, a oni su dužni to obaviti. Mora se biti discipliniran. Zaista bih pohvalio djelatnike Ministarstva unutarnjih poslova koji su maksimalni profesionalci. Djeca i supruga nemaju pratnju, ali ako idemo zajedno u crkvu, u kazalište, kino, onda smo pod mjerama. Kad idu sami, nisu pokriveni osiguranjem, i dobro da je tako. Djeca moraju imati normalan život i ne smiju osjećati da su bile čime ograničena zbog mog posla.
Jeste li ikad kao mlad i ambiciozan student, ili još ranije, razmišljali o tome da ćete jednog dana biti štićena osoba, na tako visokoj poziciji u vlasti i kreirati politiku svoje države?
Svladao i nizozemski
– Od mladih dana pratio sam politička zbivanja, kao gimnazijalac sam redovito čitao Danas, Start... Zanimala me politika, a cijela moja generacija dobila je privilegij da može aktivno sudjelovati u oblikovanju naše stvarnosti u slobodnoj, demokratskoj, a sada i europskoj Hrvatskoj. Naravno da nisam razmišljao da bih mogao postati ministar jer mi je to tada bilo nedostižno. Živjeli smo u socijalizmu, u Jugoslaviji, a ja sam u biti «kohabitirao» s tim sustavom. U mojoj užoj i široj obitelji živjela je nada da ćemo se kad-tad riješiti jugoslavenskog socijalizma i jednog dana imati svoju samostalnu hrvatsku državu. Meni je slobodna i demokratska Hrvatska značila preporod. Taj hrvatski i demokratski okvir omogućio nam je svima, pa tako i meni, da konačno dišemo punim plućima. To je ustvari dvosmjerni odnos – s jedne strane imamo mogućnost, šansu, obvezu dati svoj doprinos svome društvu, da bude bolje i naprednije, a s druge mi je strane omogućeno da se kao osoba dobro osjećam i u njemu ostvarujem.
Miro Kovač rođen je buntovne, studentske 1968. godine u Splitu, kao najstariji od četvero djece. Kršten je u starom kraljevskom gradu Solinu.
– Roditelji sada žive u Trogiru, a školovao i socijalizirao sam se u Hrvatskoj, Njemačkoj i Francuskoj. Kao mnogi naši ljudi i moji su roditelji otišli trbuhom za kruhom u svijet, u Njemačku. Mukotrpno su radili, nas djecu odgojili i školovali, odlično se situirali. Sve su sami stvorili. Ponosim se njima i zahvalan sam im za skrb i ljubav. Vojni rok u bivšoj JNA odslužio sam u autojedinici u Čapljini i u Splitu. Nakon vojske, počeo sam studirati u Njemačkoj, a nastavio u Francuskoj, na Sorboni.
Kovačev mlađi brat je odvjetnik, a dvije sestre također su zaposlene u Zagrebu. Odakle zapravo Kovači, često hrvatsko prezime, vuku korijene.
– Korijene vuku, kao i majčini, iz Ričica, na rubu Imotske krajine. Raspoređeni su i jedni i drugi na liniji od Ričica preko Podbile do Podzavelima. Žao mi je što rijetko sada stignem u taj kraj, lani sam spojio put s izaslanstvom stranke u vrijeme Sinjske alke, bio na jednoj mladoj misi i obišao rodbinu.
Na krštenju u Solinu, kum mu je darovao lančić s privjeskom, nogometnom loptom. Kako je pohađao osnovnu školu u Maksimiru, kao većini ondašnjih desetogodišnjaka san mu je bio zaigrati u Dinamu...
– Volio sam nogomet i otišao na probu za Dinamovu školu... Na probi sam zabio pet golova, ali valjda nisam bio dovoljno brz i eksplozivan. Nisam prošao. Bio sam silno razočaran, premda sam oduvijek hajdukovac, ali volim i Dinamo. Izgubio sam volju da postanem ozbiljniji nogometaš. Igrao sam kasnije nogomet često s društvom, ali više se nisam zanosio, a puno sam igrao i košarku, kvartovske haklove.
Kad mu već Dinamovi treneri nisu prepoznali nogometnu ambiciju, otkrio je da ima talenta za strane jezike...
– To je došlo samo po sebi. Jezici mi očito leže i volio sam ih učiti. Svladao sam njemački, francuski, engleski. Puno sam se bavio i talijanskim jezikom, pročitao sam puno povijesnih dokumenata na talijanskom. Zapravo, imao sam ambiciju naučiti sve jezike naših susjeda. Čitao sam na talijanskom, slovenski nam je lagano usvojiti kao i ostale južnoslavenske jezike, a naučio sam i nešto mađarskog... Htio sam dobro znati tri temeljna europska jezika, engleski, njemački i francuski, koji su i radni jezici Europske unije, a usudio bih se reći, na tim jezicima mogu se izražavati u govoru i pismu na akademskoj razini. Dok sam radio u Bruxellesu, dvije godine učio sam i nizozemski, kojim inače govori većina stanovništva u Belgiji. S prethodnim znanjima, nije mi bilo teško, pa mogu reći da pasivno vladam nizozemskim, čitam novine i mogu razgovarati.
Najlakše je, jasno, ovladao njemačkim jezikom jer je u Njemačku došao kao mali, a kasnije je ondje pohađao i gimnaziju.
– Preko tjedna sam se, naravno, družio sa školskim kolegama i ekipom iz kvarta, a vikende sam provodio u hrvatskoj zajednici, u Katoličkoj misiji. Pjevao sam u crkvenom zboru, plesao folklor. Tamo sam prošao i sve što već ide u pubertetu. Prvo su počeli izlasci subotom, onda i petkom, pa nedjeljom i ostalim danima. Roditelji su se žalili, pretjerivao sam, a toliko sam bio u tome aktivan da mi kasnije, kad sam završio fakultet, to više nije bilo potrebno. Kao mlađi “odradio sam” izlazaka valjda za nekoliko generacija. Izlazili smo po klubovima, a okrenuo sam se jako alternativnoj glazbi. Slušao sam new wave glazbu, Laibach, Borghesiju, Siouxsie and the Banshees, Smithse, Bauhaus, Franka Zappu... Bio sam zapravo mladi freak – slušao sam tu specifičnu glazbu, kupovao ploče i glazbene časopise, pratio tu scenu u svijetu, u Hrvatskoj i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji... Prvi koncerti bili su mi The Cure i Depeche Mode. U Zagrebu sam izlazio u Lapidarij, Đuru, Jabuku... Na provode sam odlazio i kod frendova u Osijek, pa u Split, izlazio u klub Shakespeare... Rekao bih, bilo je to prilično intenzivno razdoblje noćnog života.
Izlasci koštaju, pa je Kovač rano počeo i sam zarađivati... I u tome je bio na “noćnoj sceni”.
Raznosio sam novine
– Već s petnaest godina raznosio sam novine po kvartu. Radio sam i kao noćni čuvar na sajmovima u Njemačkoj, zarađivao si za džeparac. Davali su mi i roditelji, ali mladima nikad dosta... Noć rada bila bi po 12 sati, satnica sedam-osam maraka, pa bih za jedan sajam, za tjedan dana zaradio po 400 maraka. Dovoljno za dva mjeseca jačeg džeparca. Preko ferija radio sam u skladištu, gdje se moglo još bolje bolje zaraditi za ljetovanja.
Radio je i kao tumač za hrvatski jezik, a bio je i predstavnik Croatia Airlinesa.
Redovito je ljetovao u Trogiru, kupao se na plaži hotela Medena, i već imao sve pripremljeno za upis studija za Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ipak je odlučio u Njemačkoj studirati ekonomiju i lingvistiku...
– Krenuo sam, ali nakon nekog vremena to me nije zadovoljavalo. Osjećao sam da se moram iznova ostvariti, ponovno “izmisliti”. To sam postigao odlaskom u Francusku. Zadao sam si projekt da moram samom sebi dokazati da sam u stanju upisati i završiti fakultet na francuskom jeziku, a da pritom ne izgubim vrijeme. Priznali su mi ispite koje sam položio u Njemačkoj te sam nastavio studirati na Sorboni gdje sam diplomirao, pa magistrirao, na kraju i doktorirao iz povijesti međunarodnih odnosa. Imao sam stipendiju i radio usput dva puta tjedno u hrvatskom veleposlanstvu.
I u pariškim godinama bio je povezan uz Hrvatsku katoličku misiju, promijenio je četiri ili pet adresa... U Moskovskoj ulici, Rue de Moscou, živio je u samo 12 kvadrata...
– Da, 12 kvadrata s tušem i kuhinjom, ali je stan bio vrlo inteligentno uređen. Bio je vlasništvo liječničke obitelji koja je živjela u zgradi, izvorno je to bila soba za služavku. Stančić je kasnije preuredio jedan Rumunj koji je nekad bio pilot u svojoj domovini, ali je u Francuskoj živio od uređenja stanova... Sve je bilo minijaturno, ali mogao sam prespavati, učiti, nekoga i primiti... Plaćao sam ga papreno za moje tadašnje prilike, 2500 kuna mjesečno s režijama.
Na studiju imao je prijatelje iz cijele Europe, neke i iz vrlo utjecajnih obitelji.
– Primjerice, odličan prijatelj bio mi je Irac čiji je otac bio ministar vanjskih poslova, a brat mu je postao ministar u irskoj vladi.
Privlačila ga je i ideja da uz Sorbonu doktorira na Oxfordu ili Cambridgeu.
– Imao sam i ideju koju nisam ostvario, a možda ni prežalio u znanstvenom smislu. Htio sam kombinirani doktorat: uz francuski, engleski ili američki. Već sam bio našao jednu mogućnost, no ipak sam od toga odustao. Bio sam se čvrsto orijentirao prema povratku u Hrvatsku.
Na Pantovčaku se zaposlio u jesen 1995. godine, u Odjelu za informiranje. I češće nego što je očekivao, bio je u neposrednom kontaktu s predsjednikom Tuđmanom.
– Znali su me pozvati da pomognem kao prevoditelj, pa sam s predsjednikom Tuđmanom bio na nekim važnim državničkim razgovorima. Kasnije sam mu i predstavio svoj doktorat o ulozi Francuske u stvaranju prve Jugoslavije i njezinom odnosu prema hrvatskom pitanju. Iznio sam mu da sam kroz spise došao do zaključka da su Supilo i Trumbić vodili hrvatsku politiku i da su nacionalne interese branili ulaskom u savez s drugim južnoslavenskim narodima. Devedesetih godina to baš nije bila popularna teza. Predsjednik Tuđman je skočio: “Naravno, to je bio jedini realni put da se spasi hrvatski teritorij, jer su susjedi Talijani već imali garancije da će im pripasti dijelovi hrvatskih zemalja...” Poklonio sam mu i primjerak svoje disertacije na francuskom jeziku.
U vrijeme HDZ-ove vlade Kovač je 2008. godine otišao za veleposlanika u Njemačkoj gdje je ostao gotovo pet godina.
Čujem se s Genscherom
– Nisam se borio za to mjesto, u biti sam htio ostati i djelovati u zemlji. No, Hrvatska je bila u pregovorima za EU i shvatio sam tadašnju važnost tog mjesta kad mi je povjerenik za proširenje Olli Rehn u jesen 2008. u Bruxellesu usput rekao: “Njemačka je za vas Air Force One.. najvažnija zemlja!” Sami smo posao ulaska u EU odradili, mislim na hrvatsku Vladu i hrvatsku državnu upravu, ali Njemačka je uistinu konstruktivno poticala ostale europske partnere da prihvate Hrvatsku. Moj povratak u Hrvatsku poklopio se s ponudom Tomislava Karamarka da pomognem u povratku povjerenja u HDZ.
Već je bio u nastupnom posjetu ministru Steinmeieru i zamolio ga da prenese pozdrave bivšem kancelaru Schröderu... Pogotovo ima jako dobre odnose s Helmutom Kohlom, velikanom europske i njemačke politike.
– Neki dan čuo sam se s gospodinom Genscherom, a gospodinu Kohlu imao sam čast 2010. godine uručiti Velered kraljice Jelene i otad smo u kontaktu, s njim i njegovom suprugom. Odnosi s prijateljima moraju se njegovati i poštovati, kako u političkom tako i u privatnom životu. Znamo kakve su obojica imali važne uloge u hrvatskoj samostalnosti.•
>> 'Ako Austrija zatvori granicu, onda će isto učiniti Slovenija, a onda moramo i mi'
naučen na skromnost dok se školovao u inozemstvu i bez veza i bilo čijih protekcija tražio svoje mjesto pod suncem.....................................hehehe....a učlanjenje u HDZ?