Ne treba biti veliki prorok da bi se nakon prošlotjedne tiskovne konferencije Slavka Linića na kojoj je, narodski rečeno, prijetio praznom puškom, zaključilo da je politički definitivno “zglajzao”. Predsjedništvo partije zatražilo je da ga se izbaci, a bilo bi doista veliko iznenađenje da Glavni odbor SDP-a u subotu odluči drukčije. Unutarstranački potres koji je nastao oko Linića vjerojatno je posljednja prilika Milanoviću da napravi ozbiljnije kadrovske rezove i presloži ekipu, kojoj u ovakvom sastavu i formaciji sve izglednije prijeti poraz na parlamentarnim izborima.
U Hrvatskoj će stvari doista krenuti nabolje tek onda kada za ishod izbora bude odlučujuće to što je jedna stranka pobijedila, a ne to što se druga sasula i izgubila. Tj. kada jednom konačno neka opcija dobije izbore zato što je ponuđenim programom, kadrovima, organizacijom i vizijom zaslužila izbornu pobjedu. Dosad se imao dojam kako je do smjene vlasti dolazilo ne zato što bi se oporba pokazala kao bolja nego zato što su se oni vladajući pokazivali kao gori. Tako se sasuo posttuđmanovski HDZ, tako je uglavnom razočaravajuća trećesiječanjska koalicija sama sebi izgubila izbore, tako je sanaderovski HDZ šefovim neobjašnjenim odlaskom izvršio politički harakiri i doveo Kukuriku koaliciju na vlast. Kukuriku koalicija, dakle, nije zasluženo dobila vlast, već ju je HDZ zasluženo izgubio.
Temeljni problem vlasti SDP-a i partnera jest što su programski, a naročito kadrovski, nespremni dočekali vlast, za koju su barem dvije godine znali da ih čeka. Kadrovski deficit dodatno je izražen nakon čistke starih kuka u SDP-u pa se, primjerice, umjesto respektabilnog Mate Arlovića dobije novi pravni guru Peđa Grbin. Ministarska su se mjesta dijelila lokalnim političkim juniorima bez dana radnog staža izvan politike, zbog partijske odanosti, a onome koji je u oporbi najviše bučao po Saboru kao nagrada se dadne Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a po istom kriteriju moglo se i bilo koje drugo.
Hrvatsko biračko tijelo lakše prašta nesposobnost nego nepoštenje ili barem ono što percipira kao takvo. Kukurikavci su dobili izbore jer su uvjerili javnost da će biti bolji, pošteniji i odgovorniji nego prethodnici.
Nakon pola mandata malo je toga ostvareno. Vlada se pokazala nesposobnom izvući zemlju iz ekonomske i društvene krize, ali čak ni to ne mora biti presudno za poraz na sljedećim izborima. Za SDP se fatalnim pokazuje gubitak aure poštene stranke koja pravi red u državi i poštuje ga. Premijer Milanović uvjeravao je javnost da ima visoko postavljenu ljestvicu ispod koje se našla pa odletjela Mirela Holy zbog, iz današnje perspektive gledano, benignog korištenja ministarske pozicije za pogodovanje pri zaposlenju. Koliko god ne imali rezultata, da su ljestvicu držali na toj visokoj razini, SDP je mogao teorijski računati na drugi mandat.
Danas su izbušeni upravo na tome što su nekada isturali kao glavno oružje. U posljednje vrijeme na tapetu javnosti zbog niza afera dvojica su ministara – Rajko Ostojić i Željko Jovanović.
Zdravstveni sustav je pred kolapsom. Neracionalne odluke poput smanjenja izdvajanja za zdravstvo da bi se, nakon što se vidjelo da gospodarstvu to ne koristi, a da otvara fatalnu rupu u zdravstvenom proračunu, vratilo na staro, kao i revolucionarni smjenski rad pokazatelji su nedostatka bilo kakvog strateškog promišljanja tog važnog sustava. No zadnja afera s trošenjem 37 milijuna kuna za nabavu nepotrebnih ECMO uređaja kojih sada imamo tri puta više po glavi stanovnika nego Njemačka pa danas uglavnom neraspakirani skupljaju prašinu u kutovima bolnica koje nemaju ni za zavoja, čini se kao kap koja je prelila čašu. Hrvatska udruga bolničkih liječnika otvoreno proziva ministra i postavlja pitanje u čijem je interesu kupnja trostruko više uređaja od potrebnog. Preko koga je išao taj posao i ima li elemenata za sumnju da je netko na državni račun naručivao nepotrebne krave da bi se on domogao nekoliko odrezaka?
Rajko Ostojić lani je bio žrtva promašene partijske igre oko kandidature za zagrebačkog gradonačelnika, gdje je prekršeno demokratsko načelo delegiranja odozdo i umjesto kandidata baze Bernardića, za kojeg su partijski veleumni analitičari procijenili da gubi protiv Bandića, gurnuli su u vatru ministra Ostojića koji je onda prošao još gore. Ostojić politički tone i u unutarstranačkim obračunima snažno se svrstao uz Linića s kojim se, kako prenose mediji uz paparazzo fotografije, kao s ljubavnicom tajno sastaje po Gorskom kotaru planirajući rušenje Milanovića. Vjerojatno će nakon pospremanja Linića Vlada spasti samo na jednog Ostojića.
Za razliku od ministra zdravlja, ministar znanosti Jovanović, svjestan da visi o tankom koncu, morao je pokazati dodatnu budnost i iscipelariti Linića čak i više nego Maras kako bi šefu pokazao da je na pravoj liniji. Nakon što je nepotrebno izazvao brojne ideološke bitke koje je redom gubio, od zdravstvenog odgoja pa nadalje, bučni poštenjačina Jovanović do kraja se razgolitio kad se otkrilo da je u vrijeme dok zbog njegove odluke nakon isteka ugovora na ulici završavaju znanstveni novaci koji su u roku magistrirali, doktorirali i radili punu satnicu u nastavi, ljudi bez kojih sustav ne može i u koje je država ulagala 11 godina, istovremeno ministar sebi unutar resora koji vodi osigurao i zamrznuo docentsko radno mjesto u nastavnoj bazi Thalassotherapia u Opatiji. Ako to nije ispod najniže dosad viđene ljestvice, ne zna se što jest.
Nakon što sredi Linićeve ljude, Milanović će morati počistiti zonu ispod ljestvice. Zadnji događaji u SDP-u i oko njega postaju sve veće opterećenje i za predsjedničku kampanju Ive Josipovića. Dan nakon europarlamentarnih izbora aktualni predsjednik na humanitarnom koncertu neočekivano je zasvirao s Barom koji se začuđeno osvrtao na klavijaturista iza sebe kao da se premišlja koji ga to film puca. Bare je mogao biti fora mlađim biračima prije petnaestak godina, današnjim mladima napet je otprilike kao Tereza Kesovija mojoj generaciji.
Predsjednik je, osim u Barinu klavijaturu, udario i u tanku žicu socijalne demagogije izjavivši kako neće ići na Svjetsko prvenstvo u Brazil zbog krize. Isti mediji koji ne vide nikakav problem u tome što se naručuju desetke milijuna kuna vrijedni medicinski uređaji bez jasne potrebe, kao najveći državni problem ističu to što se za tisuću puta manji iznos iz proračuna plaća put premijeru na otvaranje Svjetskog nogometnog prvenstva. Ždrijeb je Hrvatskoj dao tu čast da s domaćinom Brazilom igra na otvaranju, na koje je brazilska predsjednica pozvala sve svjetske čelnike. Jesmo li trebali moliti gđu Rousseff da plati ne samo smještaj nego i put našem premijeru ili mu skupljati novac za kartu preko humanitarnih telefona da bismo izbjegli blamažu da na tom skupu svjetskih čelnika, na kojem uz Brazil nastupa Hrvatska, nema naših predstavnika?
Dobro je da hrvatski premijer ne podliježe plitkoj socijalnoj demagogiji i što će sljedeći četvrtak biti uz ostale svjetske državnike u loži na Areni Corinthians. Još bi bolje bilo da prije puta raščisti gužvu koja mu se u Vladi stvorila daleko ispod toliko spominjane ljestvice.
gospodine raspudicu klimave su te milanoviceve ljestva dok on cisti ispod ljestava one se tresu i kako vidim hrvatsku narod je za to da on padne sa tih ljestava za dobrobit hrvatske