Kujica Mila izbačena je iz legla kao štene koje nije bilo od koristi lovcima. Godinama je preživljavala lutajući ulicama Gline i okolnim šumama, bježeći i zazirući od ljudi. Kada je koncem 2020. Banovina teško stradala u razornom potresu, angažmanom velikogoričke udruge LePas prebačena je na privremeni smještaj u Osijeku, kod žene velika srca i blage energije koja je imala strpljenja i volje raditi s kujicom kojoj je ljudski dodir bio potpuno nepoznat pojam. Plaha petogodišnja kujica u smrtnom strahu od ljudi svakim je danom napredovala, no prvi dan 2023. godine za nju je bio i posljednji. Njezina skrbnica pronašla je njezino beživotno tijelo u krevetiću pred zoru 1. siječnja.
– Potres je preživjela, novogodišnji vatromet nije – kaže, preplavljena tugom, predsjednica udruge LePas Tihana Maretić Klarić. "Tiha noć, sveta noć", stihovi su jedne od najpoznatijih i najljepših božićnih pjesama koji nisu dotaknuli duše onih koji su kujicu Milu osudili na smrt. No ona nije jedina, tek je djelić tamne statistike.
Stoga je udruga Prijatelji životinja pokrenula inicijativu kojom su pozvali sve gradove i općine da budu dio pozitivnih promjena i obilježe Novu godinu na ekološki osviješten i moderan način, u cilju sigurnosti ljudi, životinja i okoliša. Apelu udruge odazvalo se gotovo 50 hrvatskih gradova i općina, odbacujući vatromet u vlastitoj organizaciji za doček Nove godine. Mnogi gradovi zamijenili su vatromet atraktivnim svjetlosnim senzacijama, a neki od njih, poput Opatije, novac namijenjen vatrometu donirat će za potrebite životinje.
No usprkos vrijednoj inicijativi mnoge će gradske četvrti organizirati "interne" vatromete, neki će se gradovi, poput Splita, oglušiti na ovaj apel, a brojni će pojedinci u danima ususret Novoj godini danonoćno raketirati svom raspoloživom pirotehničkom silom, stvarajući gotovo ratnu psihozu diljem gradova i općina. Premda su posljedice na ljude, životinje i okoliš enormne, često i fatalne.
POVEZANI ČLANCI:
Kada je riječ o životinjama, eksplozije petardi i vatrometa izazivaju u mačaka i pasa, čiji je sluh daleko istančaniji od ljudskoga, panični strah i stres, zbog čega velik broj kućnih ljubimaca godišnje umre od srčanog udara, a mnogi skončaju pod kotačima automobila u pokušaju bijega od pucanja. Mnoge uspaničene životinje bježe iz dvorišta pokušavajući se zaštititi od buke nastale eksplozijama. Tijekom blagdana skrbnici pasa prilikom šetnji često su prisiljeni psima davati sredstva za smirenje, a u to vrijeme udrugama za zaštitu životinja građani u velikome broju prijavljuju nestanak kućnih životinja koje su pobjegle prestravljene od buke petardi.
Svake godine na stotine životinja pretrpe ozljede ili smrt zbog glasne buke izazvane upravo vatrometom u novogodišnjoj noći. Zvuk vatrometa i eksplozija pirotehnike može izazvati kod životinja stanje šoka i izazvati ekstremni stres koji utječe na njihovo fizičko i psihičko zdravlje. Dakako, i ljudi koji su bolesni ili osjetljivi teško se nose s iznimno glasnom bukom. Vatromet također ispušta visoke razine štetnih plinova i zagađuje već ionako u ovo vrijeme zagađen zrak te tragovi zagađenja ostaju u vodi i tlu.
Luka Oman, predsjednik udruge Prijatelji životinja, s ovom se problematikom bori cijelo desetljeće, otkako je u udrugu ušla uplakana žena govoreći kako njezin Bruno, njezin pseći član obitelji, nije preživio blagdane jer njegovo srce nije izdržalo jednu od silnih eksplozija pirotehnike i da to mora prestati.
– Vani je gruvalo kao da smo u ratu, tada se pucalo cijeli prosinac, petarde su bezobzirno padale danju i noću, a rakete se ispaljivale kao da su besplatne. Krenuli smo proučavati zakon koji to dopušta, a trebao bi zabranjivati, i zapanjili smo se koliko je bio blag, kao da su ga pisali trgovci pirotehnike. Još više nas je iznenadila spoznaja da mi zapravo ne tražimo nešto novo, već povratak na staro. Naime, saznali smo da je to zapravo novotarija, da je prije u Hrvatskoj, kao i u Jugoslaviji, pirotehnika bila u potpunosti zabranjena za građane u bilo koje doba godine – prisjeća se Luka Oman.
Potaknuta brojnim slučajevima stradavanja životinja zbog korištenja petardi i dojavama građana o teškim reakcijama njihovih kućnih ljubimaca na buku petardi, njegova je udruga pokrenula peticiju za zabranu petardi koju je do siječnja 2020. godine potpisalo oko 60.000 ljudi. Brojci od 60.000 tisuća potpisa pridodalo se još 3000 potpisa koje je skupio veterinar i voditelj Skloništa za životinje Virovitica Dražen Majetić, potaknut smrću svojega psa, člana obitelji, kojemu je otkazalo srce kada je izašao iz kuće u dvorište u trenutku kada je bačena petarda.
POVEZANI ČLANCI:
No i kada nema (smrtonosnih) ozljeda zbog petardi, ono što je pojedincima zabavno životinjama je noćna mora. Iz godine u godinu sve više ljudi fotografira i snima te objavljuje na društvenim mrežama reakcije svojih pasa i mačaka na buku petardi. Zaista je uznemirujuće vidjeti životinje izložene takvoj razini stresa, straha i panike. Psi i mačke, prestravljeni bukom pirotehnike, dobivaju simptome paničnog napada, skrivaju se ispod stolova i kreveta, uznemireni su, drhte, psi laju i cvile, nekontrolirano dišu, odbijaju jesti i izaći obaviti nuždu, obavljaju nuždu po stanu pa njihovi skrbnici redovito dočekuju Novu godinu zatvoreni s njima u kupaonici, s navučenim zastorima i roletama, a mnogima moraju dati sredstva za smirenje kako bi preživjeli blagdane. Ako i izvedu pse da obave nuždu, to su kratke šetnje, pri čemu se psi trgaju s povodaca čim čuju buku petardi, mnogi pokušavaju pobjeći (i uspijevaju), a uplašeni mačke i psi ponekad pokušavaju iskočiti kroz prozor, bez obzira na kojem su katu.
Na adresu udruge stigla su brojna svjedočanstva građana koja zorno opisuju traume koje proživljavaju životinje zbog bacanja pirotehničkih sredstava, ovo su tek neka od njih: "Predvečer sam otišla do grada i našla je naguranu između WC-a i kade. Nosim je s druge strane zgrade, spustim samo da obavi svoje i onda svaki put grune i bježi pred ulaz... ostatak vremena treskavica u kupaonici..." (N. K. G.), "Ja sam upravo Dona na uzici doslovno izvukla u vrt jer nije piškio satima. Toliko se otimao i skakao, pokušavao izvući iz ogrlice da sam odustala" (I. V.), "Ja nemam prostoriju bez prozora. Boo luduje, normabel mu nije pomogao. A onda počnu i ostali trčati i lajati, sudarati se i gristi. Noćas je precvilio, sline mu cure… ne znam kako ću preživjeti ove dane" (J. F.), "Albu će moji sutra odvesti na vikendicu jer ne ide ni na WC, boji se hodati vani. Prestrašno. Osjećam se nemoćnom i ne znam kako da joj pomognem", "Moja maca Lara dočekala je Novu puzeći po podu od straha. U jednom trenutku kada je puknulo blizu naše kuće obavila je veliku nuždu na podu u sobi, prestravila se. Poslije Nove godine i dalje je danima bila pokunjena i skrivala se po kutovima i na stolcu ispod kuhinjskoga stola" (I. K.).
– Iako smo pokrenuli inicijativu za zabranu petardi prvenstveno zbog stresova i ozljeda koje doživljavaju životinje, s vremenom nam se javljao sve veći broj građana koji su navodili koliko petarde smetaju djeci, starijima i bolesnim osobama oboljelima od PTSP-a, autizma, epilepsije, srčanih bolesti, starijim osobama, braniteljima, civilnim žrtvama rata, kao i potpuno zdravim ljudima koji osjećaju uznemirenost i strah te žele prestanak terora i zakonsku zaštitu. Petarde psihički štete i ljudima koji moraju, umjesto proslave, svake godine provoditi blagdane i dočekivati Novu godinu zatvoreni u kući, sa spuštenim roletama, strepeći hoće li njihovi kućni ljubimci pod sedativima preživjeti pucanje ili će umrijeti od zastoja srca. Ukratko, petarde štete svima i treba ih zabraniti – odlučan je Luka Oman.
Stoga borba, koja unatoč velikoj podršci i razumnom zahtjevu za opće dobro nije bila lagana i brza, zapravo još traje.
– Zakon i dalje nije na razini zaštite ljudi i životinja na kojoj je bio i na kojoj bi trebao biti. Istina, ne puca se većinu prosinca i donesena je zabrana petardi i redenika tijekom cijele godine što je velika stvar, no u zakonu je, primjerice, ostalo dozvoljeno korištenje pirotehnike u dane kada se ništa ne slavi, dakle i na 27., 28., 29., i 30. 12., što je apsurdno. Naravno da nam ne trebaju vatrometi i pirotehnika ni za obilježavanje prelaska iz jedne godine u drugu, no zaista je nelogično ostaviti dozvoljenu upotrebu pirotehnike i nekoliko dana prije dočeka. Vjerujemo da će se to ispraviti u sljedećoj zakonskoj izmjeni. I jedan izgubljeni dječji prst i jedno izgubljeno oko je previše, i jedan mrtav pas je nedopustiv – kaže Luka Oman koji je, naposljetku, optimističan, vjerujući kako će inicijativa koju je već prihvatilo gotovo 50 hrvatskih gradova i općina biti pokretač promjene svijesti svakog pojedinca.
– Sve dok je korištenje pirotehnike dopušteno, bit će i mrtvih životinja, raznesenih prstiju kao u slučaju devetogodišnjeg dječaka iz Zagreba, izgubljenih očiju i amputiranih šaka. Na sreću, idemo prema točki u kojoj će se skupiti kritična masa i pirotehnika će postati stvar prošlosti i primitivizma. Zato još jednom pozivamo sve da se suzdrže od korištenja bilo kakvih pirotehničkih sredstava te da pozivom na 112 ili na broj lokalne policijske postaje prijave sve koji i dalje koriste zabranjene petarde i redenike. Takvom prijavom mogu spasiti dijete od stravične ozljede i životinju od smrti – govori Luka Oman dodajući kako bi društvo 21. stoljeća trebalo napraviti iskorak iz nekih davnih tradicija, kao što je slavljenje uz pucnjavu i okrenuti se modernim tehnologijama koje nisu štetne za okoliš i za najranjivije skupine: djecu, teške bolesnike, starije ljude, osobe oboljele od PTSP-a te domaće i divlje životinje.
Dok taj dan ne svane, pitamo Tihanu Maretić Klarić, predsjednicu udruge LePas, kako će provesti novogodišnje blagdane? – Zatvorim bokseve sa psima, nudim im najfinije poslastice, pojačam sve vrste glazbe koje imam, raspalim televizor i plešem, pjevam, derem se. Suprug i ja si čestitamo Novu godinu negdje oko jedan ujutro, kad prođe kanonada. Svi se nadamo da će ova inicijativa voditi snažnijem pokretu i da će se ljudi osvijestiti i povesti za pozitivnim primjerima pa će se kritična masa "pucača" smanjivati iz godine u godinu. I meni je vatromet prekrasna stvar, ali nije toga vrijedna – zaključila je Tihana. Kujicu Milu s početka naše priče više ništa ne može vratiti, no promjena svijesti svakom drugom bespomoćnom biću može darovati život.
Pošast..sve ulice sasrane, ispišane, ako imaš stan ili neku radnju uz rivu, ili veću ulicu ne možeš živit od smrada i lajanja.. Prije 20 godina svako 30ta kuća je imala psa, i svi su ih volili.Danas u nekim ima i po 3-4 psa!! Broj se uvećao 30-40 puta. Pola ima pola nema. Onih pola smatra da je normalno da psa vodi u apoteku, dućan, kafić, itd,itd... Strašno!!! Psu triba priroda!! Pseći hotel van grada di će vlasnik doć 2x dnevno po svog psa i odvest ga u šetnju!! Di njegov pas neće u 2-3 sata budit cili kvart... Onako ka šta se s konjima radi. Nisu psi ništa vridniji od konja, naprotiv to su još uvik divlje životinje, šta zorno pokazuju doslovno svaki dan!!! A ove prijatelje životinja triba slat robijat kad koji pas zakolje dite...