Nedavne izjave predsjednika Stjepana Mesića o navodnim povijesnim zaslugama Budimira (Bude) Lončara za stvaranje, obranu i međunarodnu afirmaciju Republike Hrvatske djeluju doista šokantno jer su u suprotnosti sa svim onim što je dosad bilo poznato o tim “zaslugama”. Mesić tako tvrdi (Večernji list 26. rujna 2006. godine) da su “njegove (Lončarove) usluge bile grandiozne”.
To ilustrira ovim šokantnom otkrićem: “Budimir Lončar je od prvog dana surađivao s nama, od trenutka kad su se pravile pripreme za osamostaljenje Hrvatske”. Još je nevjerojatnija ova tvrdnja: “Danas mogu reći da je ON bio taj koji je na moju molbu da se blokira osam milijardi dolara koje je Jugoslavija imala na različitim računima, kako ne bi završili kod Miloševića, došao s tadašnjim američkim veleposlanikom Zimmermannom i uspio blokirati dvije milijarde dolara, koje su poslije raspodijeljene.”
Na žalost, nijedna od spomenutih tvrdnji nije točna! Štoviše, istina je potpuno suprotna i o njoj je pisao The Financial Times još 1991. godine: “U financijski sustav bivše zemlje upao je režim Slobodana Miloševića, koji je u prosincu 1990. godine (kad je Ante Marković bio predsjednik vlade, a Budimir Lončar ministar vanjskih poslova) opljačkao protuvrijednost od 1,8 milijardi dolara. Tom velikom pljačkom financirana je prva faza priprema za agresiju na Sloveniju i, posebice, Hrvatsku.”
To su povijesne istine koje je lako argumentirati, a tvrdnje koje o svom savjetniku danas iznosi puke su konstrukcije i tlapnje. Uostalom, iako Stipe Mesić nije pisao knjigu koje je autor “Kako smo srušili Jugoslaviju” (stvarni je autor pokojni Jovica Popovića, a redaktor Marko Grčić), pa i ne mora znati što je u njoj “napisao” o Budimiru Lončaru, ipak je njega i javnost vrijedno podsjetiti što je tamo napisano.
A napisano je, među ostalim, ovo: “Savezni (je) sekretar za vanjske poslove uradio mnogo toga što je štetilo međunarodnom smještaju Hrvatske” (stranica 35.). “Oni (Marković i Lončar) uopće ne razumiju situaciju. Ne shvaćaju da je vojni udar već izvršen” (stranica 76.). “Inače, u Ujedinjenim nacijama, a upravo je bila u tijeku Generalna skupština, na kojoj je Jugoslaviju, ali ne u interesu Republike Hrvatske, zastupao ministar Lončar” (stranica 248). “Što se tiče ličnosti koje trenutno zastupaju Jugoslaviju u UN (savezni sekretar Lončar, koji je upravo sudjelovao u radu Generalne skupštine, i ambasador u UN Darko Šilović), nismo zadovoljni: oni ne svjedoče o realnom stanju u Jugoslaviji” (stranica 260).”
“Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od gospodina Lončara razumiju i tumače diplomati stranih zemalja, što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara (Jamesa Bakera - op. S. L.). U skladu s izraženim ocjenama, Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru inozemnih poslova g. Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa u ime Republike Hrvatske” (stranica 260).
Pišući svoju knjigu “Kako smo srušili Jugoslaviju”, Stjepan Mesić je dobro znao kako se je doista politički i ljudski ponašao Budimir Lončar u doba kad je vjerovao da se Hrvatska neće uspjeti obraniti od agresije, a još manje da će se izboriti za međunarodno priznanje. Kad je postalo jasno da je Hrvatska dobila stvarni i diplomatski rat, Budimir Lončar se počeo, vrlo uspješno, dodvoravati Franji Tuđmanu, a zatim, još više, Stjepanu Mesiću.
I sve bi to bilo u redu: Stjepan Mesić ima pravo izabrati savjetnike kakve hoće i kakve zaslužuje. Međutim, nema pravo falsificirati prošlost i, veličajući lažnog junaka, ponižavati mnoge znane i neznane koji JESU za Hrvatsku učinili “grandiozne usluge”.
