Vidi ga, pa to je pravi Machu Picchu. Zbilja postoji, isti onakav kao iz knjiga i udžbenika, ali još bolji!” To su bile prve misli koje su mi prošle glavom kada sam nakon četiri dana hodanja konačno pred sobom ugledala – izgubljeni grad Inka. Nezaobilazna postaja svakome tko posjeti Južnu Ameriku, pa tako i meni, smještena je u peruanskim Andama, na visini od 2430 metara. Usred prašume i na vrhu planine, prvo pitanje koje se odmah nametne je kako je i zašto tamo sagrađen grad. Pitanje na koje ni dan danas nema odgovora. Postoje tek okvirne procjene da je grad podignut sredinom 15. stoljeća i da zapravo uopće nije grad. Nema, naime, takvu formu, na veoma je nepristupačnom terenu i nalazi se stotinjak kilometara od puno većeg grada Cusca, koji je bio prijestolnica velikog Carstva Inka. Postoje tako razne teorije, od one da je Machu Picchu bio tek mjesto za odmor, rezidencija vladajuće obitelji pa sve do toga da je bio sveto mjesto, religijsko utočište i tajni ceremonijalni grad.
Što god Machu Picchu predstavljao, činjenica je da i danas svjedoči koliko je moćno bilo Carstvo Inka, najveća država Novog svijeta prije dolaska Europljana. Jedan je od rijetkih gradova koji nije porušen u 16. stoljeću kada su stigli Španjolci jer osvajači tajni grad nikada nisu pronašli. Stoljećima je bio zaboravljen sve dok ga 1911. godine nije otkrio američki istraživač Hiram Bingham.
Odmah su počela iskapanja i istraživanja, a gradom su vrlo brzo postali fascinirani i turisti, posebice nakon što je 1983. uvršten na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Svake ih je godine dolazilo sve više, a brojka je najviše skočila na prijelazu stoljeća, sa sto tisuća ljudi 1992. na milijun gostiju 2011. godine. Nakon toga je peruanska vlada odlučila poduzeti mjere za zaštitu nalazišta te je zakonski ograničila dnevni broj posjetitelja na 2500. Od toga ih 2000 do Machu Picchua dolazi vlakom, a 500 pješice.
Od ove dvije varijante prva je poprilično lakša s obzirom na to da su tračnice sagrađene od Cusca, iz kojeg kreću sve ture, do grada Aguas Calientes, koji se nalazi u samom podnožju planine na kojoj se Machu Picchu nalazi. Postoji samo jedna željeznička tvrtka koja je u privatnom vlasništvu i lokalci na nju ne gledaju nimalo dobrohotno, no jedina nudi prijevoz, i to trima vrstama vlaka. Karta za najskuplji, ekskluzivni vlak stoji oko 500 dolara u jednom smjeru, a za druga je dva jeftinija, ali ne i jeftina, od 70 do 100 dolara. Cijene, u pravilu, svake godine rastu.
Drugi način slavni je Camino Inka, u prijevodu Put Inka. Riječ je o jednoj od najpoznatijih pješačkih staza na svijetu, a to je zapravo originalni put kojim su Inke stizale do Machu Picchua. To što je to drugi način dolaska, ne znači da je jeftiniji, jer i njega agencije masno naplaćuju, posebice otkad je turistima zabranjeno samima kretati na tu turu. Obvezno je priključiti se grupi u pratnji vodiča, a agencije ovu avanturu opisuju kao puno bolji način dolaska do cilja koji bi trebao iskušati svatko tko ima četiri dana, koliko tura traje. “Jedinstven način da se povežete s nekadašnjim svijetom Inka”, stoji u brošurama, a s obzirom na to da “jedinstven način za povezivanje s Inkama”, i to još na jednoj od najpoznatijih svjetskih staza, zvuči primamljivo i sama sam se odlučila za tu varijantu nakon što me agencija uvjerila da je osnovna kondicija dovoljna da bi se prošla staza. Taj dio je, doduše, bio laž, ali to na početku ne možeš znati, pa pomalo slijepo kreneš u avanturu hodanja po Andama.
Prvi je dan najlakši
Prvi dan za sve počinje u Cuscu, koji je i danas jedan od najljepših gradova u Peruu baš zato što je kombinacija ostavštine Inka i latinskoameričke kulture. Šteta što ga većina pomalo zanemari i odmah krene prema Machu Picchu. I dok se jedni bezbrižno ukrcavaju na vlak, drugi s ruksacima punim zaliha za četiri dana hoda ulaze u autobus koji vozi do početka Puta Inka, što je na takozvanom “kilometru 82” između Cusca i Machu Picchua. Iako se čini da se dosta prođe autobusom, i dalje ostaju još 42 kilometra hoda putem okruženim planinama uz kanjon rijeke Urubambe. Pa krenimo...
Prvi je dan najlakši i “najravniji“. Vjerojatno zato da zavara turiste te da se udalje dovoljno daleko od početka i da više ne mogu pobjeći kada počne “pravi tempo”. Prvog dana se tako prijeđe osam kilometara tijekom kojih se grupa upoznaje, a vodiči počinju priču o povijesti i znamenitostima na stazi. Grupu u kojoj sam se i ja našla predvodila su dvojica vodiča, Hermo za engleske i Carlos za španjolske govornike, a u njoj su, osim mene, bili Brazilka, Francuskinja te Engleskinja, dvoje Meksikanaca, Španjolac i Švicarac. S obzirom na to da na stazu u jednom danu uđe 500 ljudi, više je grupa koje se tu i tamo sretnu, a u kojoj se završi, ovisi o dubini džepa. Cijena ture, naime, jako varira, od 300 pa sve do 2000 dolara. Sve uključuju ulaz na stazu i u konačnici na Machu Picchu, vodiče, spavanje u kampovima te tri obroka dnevno. Stoga razlika u cijeni ovisi o kvaliteti i veličini šatora te vrsti hrane. Riječ je uistinu o detaljima s obzirom na to da u konačnici baš svi moraju prijeći ta 42 kilometara.
Od 500 ljudi na stazi, 200 je turista, a ostali su vodiči i nosači, radnici koji nose šatore, hranu i ostalu opremu koja je agenciji potrebna da turistima osigura sve što im treba za put. Za “ekskluzivnije“ grupe nose se čak i prijenosni tuševi, što je jedna od većih beneficija koja se dobije za višu cijenu. S obzirom na to da ja nisam bila u takvoj grupi, imala sam priliku iskušati kako je prati kosu u rijeci nastaloj topljenjem snijega s vrhova planina. Nosači su pak uglavnom siromašni lokalci, no ipak postoji zakon koji ih koliko-toliko štiti od izrabljivanja. Na početku svake ture važu se njihove torbe i pazi se da ne prelaze 30 kilograma, što je i dalje nevjerojatno teško, posebice zato što su plaćeni otprilike 100 kuna dnevno. Dodatno mogu zaraditi ako neki turist na pola puta shvati da više ne može nositi i sebe i svoj ruksak, pa plati još 100 dolara da mu nosač nosi stvari. To se događa dosta često.
– Šest mjeseci radim ovdje kao nosač, svaki dan bez odmora. Zaradim novac za obitelj, pa šest mjeseci provodim s njima u jednom malom selu u Andama – govori mi nosač Ikki, u jednoj od rijetkih prilika kada turisti uopće imaju vremena razgovarati s nosačima, koji uglavnom jure ispred grupe kako bi sve za nju pripremili. Dvojica među njima su i kuhari koji rade ručak. Uglavnom jako dobri kuhari koji odlično spremaju tradicionalne peruanske recepte.
– Jednom godišnje održava “Camino Inka maraton”, a rekord drži nosač koji je pretrčao cijeli put za malo više od tri sata. No tada nije imao stvari – podatak je koji govori vodič Hermo i koji zvuči sasvim nevjerojatno, posebice drugi dan kada se tura pokazuje u svom najboljem, odnosno najtežem svjetlu. Novih 10 kilometara puno je strmije i treba se penjati uzbrdo kamenim putem koji su još Inke sagradili. Razlika u visini između kampa u kojem se boravi prvi dan i drugog dana je 1000 metara, a točka na koju se potrebno popeti nalazi se na čak 4200 metara. Visina u kombinaciji s naporom izaziva poprilične probleme i zato se hoda još sporije. U prosjeku od šest ujutro do šest sati navečer. Pritom otprilike svakih pola sata do sat požališ što si se htio povezati s Inkama na ovakav način, a svakih 15 minuta pomisliš na ljude koji se voze vlakom.
Avantura iz sna
A onda padne i pljusak. Put se nalazi u klimatskoj zoni u kojoj se razlikuju “suha“ i “kišna“ sezona. Prva traje od travnja do listopada, pa su to najpopularniji mjeseci među turistima i tada se karta mora kupiti i nekoliko mjeseci unaprijed. Ja, na žalost, nisam među tom većinom turista, pa sam na turu došla točno na vrhuncu kišne sezone. Stoga sam iz prve ruke imala priliku vidjeti kako izgleda pravi prašumski pljusak. Kada bez prestanka lijeva kao iz kabla, vodootporna jakna više nije vodootporna, a ni vodootporni ruksak koji bi trebao štititi odjeću više nije vodootporan. U tim mi se trenucima činilo kao da bih bila manje mokra da plivam rijekom na dnu kanjona. Barem bi mi glava ostala suha, a ovako ni to.
Kiša se nastavila i treći dan, a još veselije od penjanja jest spuštanje po pljusku. Treba proći 20 kilometara po skliskom kamenju, a više ni noge ne slušaju. One se slabo mogu odmoriti u kampovima gdje se spava u šatorima, a s obzirom na nadmorsku visinu, temperatura se spušta ispod nule. Zajedno s mokrom odjećom čini odličnu kombinaciju za neprospavane noći. “Saživljavanje“ s Inkama očito uključuje puno više od hodanja po nepristupačnom terenu. No kada se oblaci raziđu, krajolik pokazuje svoju ljepotu, a šetnja prašumom ipak nije nešto svakodnevno.
Kroz prašumu, kišu, šumu i hladnoću, četvrti se dan nakon još šest kilometara ipak stigne do cilja. “Umorni ali sretni”, pravi je opis osjećaja koji se javlja kada nakon toliko hodanja staneš na vidikovac i pred sobom vidiš zdanje o kojemu si do sada samo čitao. Ostaci otprilike 200-tinjak građevina i dalje stoje kao i prije 500 godina, a unatoč striktnim pravilima, cijelo se nalazište može obići i detaljno razgledati. Tu su kamene terase, kamenolom, razne građevine te nekoliko jedinstvenih znamenitosti, poput Hrama sunca. Većina ih je već obnovljena s obzirom na to da su bile obrasle kada su pronađene.
Činjenica je da ljudi koji dođu vlakom ipak s malo više energije razgledaju lokalitet, no oni koji prođu Put Inka i skupe snagu za još jednu fotografiju, na njoj izgledaju uistinu sretni što su uspjeli. A onda se i oni mogu ukrcati na vlak koji vozi natrag u Cusco. Većina u njemu utone u san ili se onesvijesti od prevelika napora, pa se Machu Picchu na kraju svega uistinu doima kao san.
>> "Tajni grad Inka" ponovno je otvoren za turiste
