Krumpir je davno u Lici prepoznao ekološke uvjete, klimu i tlo, prihvatio i brojnoj populaciji kroz povijest poslužio kao kruh svagdašnji za preživljavanje. Sada se, pa i na netom održanom Danu Ličkog krumpira u Lovincu traže uvjeti i mogućnosti za (pre) življavanje same proizvodnje u smislu dostatnih količina standardne kakvoće, koju podrazumijeva dodjela marke Lički krumpir. Što je Lički krumpir, najlakše bismo mogli usporediti s drugim autohtonim proizvodima kao što su zagorski purani, slavonski kulen, primorski pršut, pojedini sirevi, neretljanske mandarine i sl. Dobrih sastojaka ima dosta, tj suhe tvari koja daje boju, okus, miris, hranjivost iznad 25 posto, a vode malo.
Skup je imao stručno-znanstveni i promidžbeno-sajmišni dio. Za stolom su sjedili znalci tehnologije Milan Poljak, Ivan Buturac, Karmen Sinković, Darko Jelković, voditelj općinske firme za agrar Nikola Vidaković. Poduzetnici za financije i promidžbu i brendiranje, Hrvoje Japunčić i Nikola Serdar. Predstavnice LAG-a Lika Petra Aničić i Ivana Starčević, ali nije bilo upisanih proizvođača brendiranog krumpira koji tako preuzimaju obvezatnu tehnologiju, koja daje vrhunski, ali skuplji proizvod.
Priča je duga i poznata, Lika je nekada davala tisuće tona merkantilnog i sjemenskog krumpira, novi pokretači uključujući i općinu Lovinac i zaslužne za proceduru priznavanja marke i same proizvođače, dali su sve od sebe no „prokletstvo“ da hrvatski seljak najprije mora biti milijarder da bi u proizvodnji postao milijunaš oduzelo je zrak i krumpirašima. Naravno onima koji žele kakvoću, a ne onima kojima je „kakvoća“ niža cijena. Država ih mjeri istim aršinom, a i potrošači su zbog neznanja umjereni na cijenu, a ne na deklaraciju. Tako paragrafi i agencije rastu brže od krumpira, obećavaju europske novce, ali ne uljuđuju dovoljno brzo domaće aljkavosti bez kojih se iz mudre EU novac ne može polučiti, pa ni za lovinačke planove objedinjavanjem papirologije za rascjepkanu pustopoljinu.
S druge strane sami proizvođači mogli bi bar prekopirati modele povećavanja proizvodnje i udruživanja iz susjedstva, jer tehnologija i njezino stalno noveliranje je domaća i znana, svjetske sjemenske kuće već prisutne u pokusima pa i obojenim, specijalnim i delikatesnim sortama. Kronično je prisutna jedino opća „kloroza“ strateškog promišljanja, kako do dostatnih količina standardne kakvoće. Zato je okrugli stol bio „ćoškast“ a sajmeni dio manifestacije mirisan i sladak.
