Ante Kotromanović, bivši ministar obrane RH s velikim operativnim iskustvom iz Domovinskog rata, u svojstvu vojnog analitičara Večernjeg lista analizirao je najnovije informacije iz Ukrajine, a s njim je u emisiji Večernji TV-a razgovarala novinarka Lana Kovačević.
Putin je naredio blokadu čeličane Azovstal i poručio da će s vojnicima koji se predaju postupati prema Ženevskoj konvenciji. Što to znači za vojnike koji se cijelo ovo vrijeme nisu predavali i nemaju tu namjeru? Naravno, govorim o vojnicima koji se nalaze na području Mariupolja.
Za mene je to očekivan potez s ruske strane i to bi njima bio sjajan završni čin ove grozne situacije oko Mariupolja. Kada se preda nekoliko tisuća najboljih i najtvrđih boraca koji su do sada uporno branili Mariupolj, to bi za ruski PR bilo genijalno jer se među tim braniteljima nalazi mnogo vojnika i dobrovoljaca iz zapadnih i drugih zemalja i Putin bi to definitivno iskoristio i pokazao kao čin milosti. S druge strane, on bi te ljude sigurno kasnije iskoristio u nekoj fazi pregovaranja, razgovora, ucjenjivanja i u drugim šahovskim potezima koji se vuku i s jedne i druge strane.
To je svakako golema brojka od možda i 2 do 3 tisuće ljudi, jer mi ne znamo koliko ih je točno ostalo, znamo da je Mariupolj branilo između 5 i 10 tisuća ljudi, a to se svelo na taj ostatak jer dobar dio je poginuo, a neki su, moramo to jasno reći, i dezertirali. Naravno, ostali su oni najtvrđi borci koji ne vjeruju Putinu i ne vjeruju da će biti pošteđeni i odlučili su se boriti do kraja. Ti ljudi žive ispod zemlje doslovce, pitanje je kad će idući put vidjeti sunčanu svjetlost. Pitanje je koliko mogu izdržati u takvim uvjetima s civilima kojih dolje ima više tisuća, odnosno nekoliko puta više nego samih branitelja.
To će biti duga i teška agonija. Vani ih čekaju nabrijani Čečeni koji su se do sada najviše tukli i borili čisteći taj grad od branitelja. Ja ne znam što bih napravio da sam na njihovu mjestu, treba li pokušati izdržati 10 do 15 dana pa čekati i vidjeti kako će se odvijati politička situacija u zemlji, hoće li doći do nekih normalnijih uvjeta predaje, ili će ti ljudi pokušati očajnički potez kao što su napravili Zrinski kada su izašli iz tvrđave i junački poginuli pred Turcima. Možda će također ti ljudi u tom očaju, u uvjetima u kakvima žive, već poluludi od stresa i gladi u zadnjih pedesetak dana istrčati i pokušati proboj, pa što se dogodi.
Ako ostanemo na tezi da će ti ljudi biti adut Putinu u svim daljnjim pregovorima, kako u takvoj situaciji trebaju postupati ostale zemlje, a naročito zemlje iz kojih dolaze dobrovoljci?
Mislim da te zemlje nemaju nikakve šanse participirati pregovorima ili zahtjevima prema ruskoj strani. Pitanje je kako će uopće tretirati te zarobljenike ruska vojska i politika. Hoće li ih tretirati kao legalne vojnike ukrajinske vojske ili plaćenike. Tako da ne vidim što bi se moglo napraviti. Ako ima na tom području dragovoljaca iz, primjerice Hrvatske, što može Hrvatska napraviti da te ljude zaštiti? Ne znam ni što mogu napraviti veće zemlje poput SAD-a ili Velike Britanije da svoje građane zaštite. Ti ljudi ovisit će o milosti ruskih časnika koji su na tom području.
Kada je Putin naredio da se napravi blokada čeličane Azovstal, Kadirov je rekao da će ona biti stavljena pod rusku kontrolu i na neki način preskočio ono što je Putin rekao. Stvara li se jaz između njih dvojice?
Ma ne, nema šanse, jer čečenski lider je mali pijun Vladimira Putina i on će izvršavati sve zapovijedi koje dobije od FSB-a ili direktno od Putina ili nekog od visokih generala ruske vojske i tu ne vidim nikakav čin razilaženja. Ono što smo vidjeli u zadnjih nekoliko dana jest da je on opet dovukao nove i svježe čečenske snage na područje Donbasa, a ti čečenski borci su iskusni ljudi koji su vični tom poslu.
Kad smo kod Donbasa, govori se da će Rusima trebati i više od 4 tjedna da tu regiju stave pod svoju kontrolu. To svakako neće biti ruski Dan pobjede 9. svibnja, koji se spominjao kao jedan od dana kada bi Putin stvari mogao preokrenuti u svoju korist.
Mi smo prvi iskomentirali taj 9. svibnja kao važan datum u ruskoj povijesti. Što će se dogoditi u idućim tjednima, pratit ćemo, kako bi rekao Vili Beroš, ključna su iduća dva tjedna. Rusi su nakon povlačenja i relokacija snaga te svoje snage prebacili u regije Donbas i Lugansk. Oni su u zadnjih pet, šest dana intenzivno raketnim oružjem i zračnim napadima – a imali su po 300 zračnih napada dnevno, puno su koristili i hipersonične rakete – te na sve načine pokušavali uništiti prije samog početka ofenzive logističke centre, skladišta streljiva, veće grupacije vojnika, sve to su stvarno žestoko tukli. Radili su topničku pripremu koja je nevjerojatno žestoka i nju treba istrpjeti.
Ono što se može vidjeti jest da su oni 80 posto regije Lugansk okupirali jer je vrlo teško braniti se, jer je to sada drukčija borba nego što je to bila prije. Rusi su prije ulazili bez ikakvog osiguranja u gradove zbog čega su im Ukrajinci zadavali strašne udare i ponizili ih u toj fazi rata. Međutim, stvari se sada mijenjaju, Rusi su imali dosta uspjeha zadnjih dana upravo koristeći tu njihovu tehniku koja je šest do sedam puta brojnija nego ona ukrajinska. Ukrajinci se grčevito pokušavaju obraniti, ali bit će vrlo teško izdržati udare ruske vojske koja nije poražena, kako su to neki govorili, nego sigurno ima mogućnosti pobijediti u ovom ratu. Sve ovisi koliko će inteligentno upotrebljavati svoje snage.
Tek za nekoliko dana možemo očekivati kako će se ofenziva koja se sada zahuktava do kraja rasplamsati i bit će sigurno velikih vojnih, ali i civilnih žrtava s ukrajinske strane. Ukrajinci su na to spremni i to očekuju. Hoće li uspjeti izdržati u tome, hoće li dobiti dovoljno topničke potpore iz drugih zemalja, to je sada pitanje vremena. Rusi nisu gubili mnogo vremena, nakon povlačenja brzo su relocirali svoje snage. One jesu istrošene i umorne, ali isto tako su istrošene i umorne ukrajinske snage.
Mi ćemo znati uspjeh ruske vojne operacije za otprilike tjedan dana, vidjet ćemo jesu li uspjeli probiti položaje u Donbasu. Tada ćemo vidjeti kakve će biti nakane ruske politike u budućnosti. Hoće li se zaustaviti na tom području, jer oni bi trebali tu operaciju završiti do 9. svibnja. E sada, hoće li se Putin i ruska politika zadovoljiti tim dijelom i to povezati u Novu Rusiju, kako to govori i sam Putin, to ćemo tek vidjeti, i hoće li nakon toga prestati rat. Druga opcija jest da se operacije nastave južno prema Odessi i da se Harkiv na sjeveru pokuša riješiti do kraja i da to bude zadnji napor ruske vojske u ovom trenutku.
Jesu li nakon 9. svibnja ruski ciljevi izvedivi, imaju li smisla?
Sve ovisi o tome što sada rade, hoće li ili neće imati uspjeha u operacijama u Donbasu i Lugansku. Vidjeli smo da su tamo uzeli dosta manjih mjesta u kojima se Ukrajincima puno teže braniti nego u urbanim područjima. Nemoguće je braniti se u gradiću od 5 ili 10 tisuća ljudi, uz svu tehniku koju Rusi imaju. Ukrajinci pokušavaju zadržati što duže na pojedinim točkama rusku vojsku i onda se taktički povlače i zauzimaju nove, bolje položaje. Sve ovisi hoće li ruska politika biti zadovoljna s ovim što sada uzmu. Hoće li im to biti dovoljno da kažu da su razbili ukrajinsku vojsku i napravili demilitarizaciju tog područja. To u ovom trenutku jedino zna Putin.
Ruski portali objavili su da je u 58 dana ruske invazije poginulo 13.414 ruskih vojnika i da ih je 7000 nestalo . Nakon što su to objavili, tu su objavu i obrisali. Ispada da je u invaziji stradao svaki osmi ruski vojnik. Koliko su te brojke realne?
Teško je znati, jer i jedna i druga strana skrivaju te brojke. Zna se da su bolnice u Moskvi pune ranjenika, da nema mjesta za civile, u Rusiji se špekulira o 20 tisuća žrtava, to znači poginuli, ranjeni i nestali. Je li to premala brojka, je li to realna brojka, mi to ne možemo znati. Sigurno je da je to 15 ili 20 posto od ukupnih snaga koje Rusi imaju u Ukrajini. To su zbilja veliki gubici, tu nema nikakve dvojke. Pogotovo jer su to većinom bili ljudi iz operativnih postrojbi, dakle onih postrojbi koje su napadale negdje. Ti gubici su se najviše dogodili u toj prvoj fazi rata u kojoj su ih Ukrajinci masakrirali u tim kolonima. Sad vidimo u ovoj fazi rata da Ukrajinci nemaju takvih velikih uspjeha da bi uništili kolonu od 10 ili 15 vozila.
Bez obzira na značajne ruske gubitke, s ponosom su testirali interkontinentalni projektil "sotona" od kojeg nema obrane. Vjeruju kako je to put zbog kojeg bi SAD mogao revidirati svoju politiku prema Rusiji. Je li to tako?
Mislim da SAD neće revidirati svoju politiku prema Rusiji, pokušavalo se godinama sjesti i dogovoriti se oko tog sporazuma kontrole nuklearnog oružja koji je sada odbačen jer su Rusi izašli iz njega. Ovo je ozbiljna demonstracija moći i pokazivanje mišića cijelom svijetu. Mi znamo da Rusi imaju fenomenalne raketne sustave. To je poruka svijetu da su oni spremni upotrijebiti sve i svašta budu li se prešle neke crvene granice koje je Rusija zamislila.
Moramo razumjeti rusku psihu, jer oni su stalno bili napadani, još od vremena Huna pa do zadnjeg napada u Drugom svjetskom ratu koji je izvela njemačka vojska. Oni vrlo lako svoj narod mobiliziraju u tom smislu da su ugroženi, da će opet doći neka prijetnja sa Zapada ili iz Europe koja će ugroziti njihovu opstojnost. Ovo je teška poruka svijetu što su u stanju napraviti i da su u stanju i upotrijebiti takvo sredstvo.
Njemačka ima plan dostave teškog naoružanja oružja Ukrajini i to preko Slovenije. Slovenija bi trebala Ukrajincima dostaviti oružje, a Njemačka to Sloveniji nadoknaditi. Što se sve, barem od onog što znamo, od oružja dostavlja Ukrajini?
U prvoj fazi ratovanja Ukrajinci su najviše inzistirali na protuoklopnim sredstvima i dobivali su ga jako mnogo i bili su jako uspješni u uništavanju oklopnih vozila različitog tipa. Ono što im sad kronično nedostaje teška su oklopna vozila, tipa tenkovi i raketno topništvo. Već su se donijele određene odluke da se isporuči veliki dio takvog tipa oružja ukrajinskoj vojsci, ali treba vremena da se Ukrajinci osposobe za korištenje takvog oružja, jer drukčiji je to sustav od onog kojim su se Ukrajinci prije koristili.
Godinama su imali rusko naoružanje, tipa haubice 122 mm ili 155, ali ruskog tipka. Ovdje će dobiti samohodna vozila od 155 milimetara, haubice od 105 milimetara i jedan dio, ako postoji mogućnost da im se isporuče, tenkove T-84, što je verzija tenkova T-72 kakve je Jugoslavija radila. Slovenci imaju takvih pedesetak u svojim snagama, a hoće li ih isporučiti, ja to u ovom trenutku ne znam. U svakom slučaju Ukrajincima treba takav tip oružja da bi mogli zaustaviti ovu navalu koja je u tijeku, i to vrlo brzo, jer treba vremena da se to oružje dopremi do Ukrajine, pa još nekoliko dana da to stigne do fronta. U međuvremenu se treba napraviti obuka na tim sredstvima ako su potpuno nepoznata ukrajinskoj vojsci. Trebaju doći i instruktori koji će obučiti ukrajinsku vojsku. Oni se moraju dovući na paljbene položaje pod zaštitom jer su jako aktivne ruske zračne snage i uništavaju sve što im je imalo sumnjivo da bi moglo biti u potpori ukrajinske vojske.
To će biti ozbiljna, složena logistička i obučna operacija da bi se sva ta sredstva stavila u funkciju. Moramo znati da je najgore poslati neko sredstvo na front, a da posada nije obučena i da ne zna na koji način upotrijebiti to oružje. Jer tako će ono vrlo brzo pasti u ruske ruke.
Za kraj, da se malo maknemo od Ukrajine i vratimo u Hrvatsku, pitanje se odnosi na sukob predsjednika i premijera. Mogu li oni nakon brojnih nesuglasica, uvreda i prozivki zajedno vladati? Može li šef Vlade u krizi i nesigurnim vremenima reći da Vlada neće surađivati sa šefom države.
To je baš teško pitanje, jer poznajem i jednog i drugog, i obojica su na tim mjestima na kojima su sada. Ja ću uvijek glasno i jasno reći da oni moraju surađivati, bez obzira kojim svjetovima pripadaju i što misle jedan o drugom i iz kojih stranaka su došli. Prije svih tih osobnih sukoba, oni moraju gledati interes RH. On je na prvom mjestu i tu nema nikakve dvojbe, sve drugo mora biti bačeno ispod stola, sve te taštine i prepucavanja koja se događaju duže vrijeme, kad je u pitanju nešto što može ugroziti interese Hrvatske, toga ne smije biti, oni moraju sjesti za stol i razgovarati. Mi smo ih na kraju zato i birali, da nas vode, dali smo im povjerenje, oni nas predstavljaju i moraju napraviti zajednički napor da ključne i važne stvari ne pate.
rusi spremni na sve i svašta, najviše na glad. kad zagusti, lizat će premaz boje sa svojih raketa.