Od svih najavljenih privatizacijskih priča poduzeća koja su dijelovi Zagrebačkog holdinga zasigurno je najintrigantnija priča o privatizaciji Čistoće. Slobodno se može reći da je Čistoća kapitalac među tvrtkama koje su navodni kandidati za privatizaciju. Ima više od 1500 zaposlenih i svake godine ostvaruje lijepu dobit koja će nedvojbeno biti puno veća ako Čistoća završi u privatnim rukama.
Iako treba pozdraviti ideju prvog čovjeka Holdinga Slobodana Ljubičića i zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da privatiziraju dijelove Holdinga, ipak se mora primijetiti da u tu privatizaciju kreću nekako slično kao što su to radili hadezeovci devedesetih; bez pravih studija, na brzinu, netransparentno... Uostalom, poznato je da su se neki članovi uprave Holdinga kao i članovi NO-a usprotivili takvom pristupu privatizaciji. Zanimljivo je da se tu nije radilo o primitivnom ideološkom razmimoilaženju gorljivih protivnika privatizacije i njezinih pobornika, nego o prijeporu koji se ponajprije temeljio na skepsi pragmatičara prema hohštaplerski pripremljenom planu privatizacije. Zasad je duboki dojam da će ta bandićevsko-ljubičićevska šeprtljavost u pripremi ozbiljnih poslovnih pothvata ugroziti originalno dobru ideju.
Naime, privatizaciju Čistoće i drugih dijelova Holdinga može se samo pozdraviti, ali je pitanje hoće li brzopleto i netransparentno vođen proces dovesti do neželjenih posljedica te posljedično velikog skandala.
Privatizacija Čistoće trebala bi ispuniti dva velika cilja za Grad Zagreb i njegove građane.
Prvo, za Čistoću se sasvim sigurno mogu dobiti veliki iznosi. S obzirom na to kako se dosad neozbiljno govorilo o toj privatizaciji, već su krenule sumnje da se tako veliko poduzeće zapravo na brzinu želi utopiti nečijem (da ne kažemo Bandićevu) prijatelju te da sve druge manje vrijedne tvrtke služe kao dimna zavjesa bitnog i velikog posla. Da bi Bandić i Ljubičić izbjegli takve priče, dužni su pripremiti kompleksnu studiju što je najbolje učiniti s tako vrijednim i bitnim poduzećem kao što je Čistoća. Je li, primjerice, bolje govoriti o koncesiji na poslove skupljanja otpada, o podjeli više koncesija i stvaranju konkurencije Čistoći ili o pravoj privatizaciji te postupnom uvođenju konkurencije Čistoći? U bilo kojoj od tih varijanti morao bi se, želi li se zaista dobiti puna vrijednost za Čistoću, pripremiti i internacionalni “road show”. Posao sa smećem može biti kao nijedan drugi.
Drugo, privatizacija Čistoće trebala bi Zagrebu i njegovim građanima, osim privatizacijskih prihoda, dugoročno donijeti bolju i jeftiniju uslugu. A za to također treba postojati razrađen plan. Ako priprema priče i prodaja budu napravljene traljavo, vrlo je vjerojatno da će izostati taj, najvažniji učinak privatizacije.
Štete će biti puno šire, čak i ideološke. Naime, gorljivi protivnici pozitivnih privatizacijskih procesa samo će dobiti pun vjetar u svoja demagoška jedra. Smanjit će se šanse da se na jednostavne načine dokaže kako nije bitno je li nešto državno ili privatno ako je privatno kvalitetnije i učinkovitije. Isto što vrijedi za uslugu odvoza smeća vrijedi i za ono što bi ovoj zemlji moglo pružiti privatno školstvo ili privatno zdravstvo. Bez obzira na sve ideološke otpore, ključno pitanje na kraju dana biti će tko je bolji, učinkoviti i kvalitetniji. Uostalom, ako imamo javni sustav bez konkurencije ili bez prave podrške privatnog sektora, onda uopće ne možemo znati što to zapravo imamo jer ono što je samo javno u principu nikada ne prolazi ključni test, a to je – tržište.
Nakon što je Bandić pomeo konkurenciju na zadnjim izborima, dali smo punu podršku njegovoj ideji rezanja u Holdingu kao i privatizacijskom planu. Puno toga od najavljenog Bandić je već zaboravio. Ako uskoro ne digne kvalitetu pripreme i izvedbe ključnih procesa, onda mu taj iznova odobreni javni kredit hitno treba povući.
