Ima li, iz perspektive gospodarskog razvoja i zaštite potrošačkih prava, išta gore od državnih monopola? Najbolji su odgovor na ovo pitanje turobna iskustva hrvatskih građana nakon što je tijekom posljednjih petnaestak godina raznim privatnim investitorima i strateškim partnerima prodan niz državnih kompanija i institucija s dominantnom pozicijom na tržištu.
Pretvaranjem javnih monopola u privatne u pojedinim dijelovima nacionalne ekonomije – poput primjerice telekomunikacijskog sektora – dugoročno je zatrto svako sjeme tržišne kompeticije, a posljedice toga domaći potrošači osjećaju i plaćaju do danas. Najsvježiji podsjetnik na spoznaju da su privatizacije državnih monopolističkih poduzeća krajnje varljive transakcije s teško sagledivim epilogom mučni su pregovori Vlade s strateškim ulagačem u nacionalnu naftnu kompaniju Inu. No, ako su se u posljednjih petnaestak godina lošima pokazale ideje prodaje kompanija čiji je dominantni tržišni udjel bio zaštićen njihovim zakonskim statusom, specifičnim ovlastima ili posjedovanjem jedinstvene infrastrukture, što reći za ideju prodaje državnog poduzeća čiji je stopostotni tržišni udjel definiran temeljnim pravnim aktom Republike Hrvatske?
Koja je uopće svrha takvog poduzeća?
U članku 89. Ustava Republike Hrvatske stoji: “Prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi državnih tijela objavljuju se u Narodnim novinama, službenom listu Republike Hrvatske”. A taj službeni list, kako je prije nekoliko dana potvrdio šef Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović, uskoro bi trebao ići na bubanj zato da se “nađe strateški partner koji će omogućiti razvoj”. Kakav bi to razvoj strateški partner privatnik trebao omogućiti tvrtki koja devet desetina svog prihoda ostvaruje zahvaljujući ekskluzivnom pravu objavljivanja javnih proglasa i proizvodnje 3000 različitih vrsta tiskanica čija je potrošnja propisana državnim zakonima? U svojoj suštini Narodne novine samo su prikriveni parafiskalni namet čiji su prihodi izravna posljedica državne prisile nad građanima i tvrtkama da kupuju proizvode tog poduzeća. Želi li povećati prihode Narodnih novina, država samo mora propisati neke nove birokratske procedure koje bi zahtijevale korištenje tvrtkinih tiskanica ili objava u državnom glasilu.
O smislu poslovnog modela Narodnih novina vjerojatno se zapitao svaki građanin koji je doživio nesreću gubitka osobne iskaznice ili nekog drugog dokumenta pa onda bio prisiljen toj tvrtki platiti 50-ak kuna za objavu tog gubitka – preduvjet za izdavanje novog dokumenta. U doba rapidnog razvoja komunikacijskih tehnologija ozbiljno je pitanje koja je uopće svrha takvog poduzeća. Službeni državni glasnik bio bi jednako dostupan da ga u elektroničkom obliku izdaje jedna od brojnih Vladinih institucija, a veći dio tiskanica koje izdaju Narodne novine u budućnosti će ionako biti zamijenjen informatičkim formularima.
Stoga bi smislena državna politika – ako joj je cilj smanjivanje troškova života svojih građana i troškova poslovanja gospodarstva – vjerojatno bila usmjerena k ozbiljnom smanjenju opsega poslovanja Narodnih novina. Hrvatska Vlada pak umjesto toga planira taj Ustavom zajamčeni biznis prepustiti privatnom ulagaču. U pravnom pogledu to je moguće, no ako se danas privatizacija ovog državnog servisa proglasi legitimnom, valja se zapitati što će po istom modelu biti prodano u budućnosti. Hoćemo li sutra privatizirati izdavanja biljega ili monetizirati buduće prihode od naplate prekršajnih kazni? Hoćemo li prodati pravo prikupljanja trošarina na alkohol i duhan ili “outsourcati” carinsku upravu? Iz svih tih spin-offova, sekuritizacija i ostalih većini ljudi nerazumljivih termina krije se jednostavna istina. Trošimo više nego što zarađujemo, a cijena te neutažive ovisnosti sve je veća. “Još Hrvatska ni propala dok mi živimo”, zapisao je prije 142 godine osnivač Narodnih novina Ljudevit Gaj. Da je živ, vjerojatno bi nadopisao “...i dok imamo što prodati”.
>>Božićnica za radnike javnih tvrtki dobitaša
Vladu bi trebalo privatizirati, t.j. prodati. Samo što ju nitko neće! Ne vrijedi ništa!