Spremam se u Varaždin, na otvorenje Varaždinskih baroknih večeri, a iz glave mi ne izlazi jedna suluda scena. Kao i uvijek, tamo će biti vrlo svečano. Varaždinci i Varaždinke doći će u svojim najboljim odijelima i najljepšim haljinama, a u goste će im pohrliti gotovo cijeli diplomatski kor iz Zagreba. Biti na otvorenju Varaždinskih baroknih večeri postalo je, naime, pitanje diplomatskog prestiža otkako festival ima svake godine drugu zemlju-partnera.
Do sada su to bile gotovo sve europske kulturne i glazbene velesile, poput Njemačke, Austrije, Francuske, Italije ili Španjolske. Svojim umjetničkim reprezentacijama i djelima svojih skladatelja obogatile su nas i srednjoeuropske države velikih glazbenih tradicija i kultura poput Češke, Mađarske i Poljske. Nije zaostala ni Slovačka. Premda je prije tri stoljeća još uvijek mnogo više europske umjetničke glazbe uvozila nego proizvodila, u blistavom se baroknom izdanju predstavila i Rusija, a malo egzotike i mnogo lijepih glazbenih iznenađenja i otkrića donio je Izrael.
Ovogodišnji će festival biti osobito zanimljiv jer ćemo učiti o dubokim i važnim, premda tek tijekom 20. stoljeća izgrađenim vezama zapadne glazbene kulture i Dalekog istoka, osobito ovogodišnje zemlje-partnera Japana. Stoga će gospodin Keiji Takiguchi, veleposlanik Japana u Hrvatskoj, te večeri biti jedan od najponosnijih i zasigurno najuzbuđenijih ljudi u Varaždinu. Najvjerojatnije će, kako su to redovito prethodnih godina činili i njegovi kolege iz drugih zemalja, održati pozdravno slovo na hrvatskom jeziku, a kako doznajem od organizatora, poštovanje domaćinima i istodobno svoj vlastiti nacionalni ponos vjerojatno će iskazati i izborom odjeće, tradicionalnog svečanog japanskog kimona. Bit će to ujedno proslava na najvišoj razini 25. godišnjice uspostavljanja diplomatskih odnosa između Japana i Hrvatske.
Japanski barok, dakako, ne postoji. Velika japanska umjetnost i bogata kultura u vrijeme Bacha i Händela razvijala se potpuno neovisno o Zapadu stvarajući vlastitu bogatu književnost, likovnost, kazalište, glazbu. No, u Varaždinu će zato kao svojevrsni “kapetan” japanske glazbene reprezentacije nastupati i maestro Hidemi Suzuki, violončelist svjetskoga glasa i dirigent koji je, uz svog još poznatijeg brata Masaakija, nakon školovanja i usavršavanja na Zapadu dao golem doprinos popularizaciji europske klasične glazbe u Japanu i zainteresirao cijele naraštaje japanskih glazbenika za istraživanje interpretacije te umjetnosti, od Bacha nadalje. Te će se večeri u varaždinskoj katedrali glazbom izgraditi još jedan sjajan most između hrvatske i jedne nama tako daleke kulture, čiji će glazbenici nastupiti skupa s Hrvatskim baroknim ansamblom i sjajnim varaždinskim zborom, ljepota čijih glasova odgovara njihovu imenu Chorus angelicus.
Prigoda je to koju sigurno neće propustiti naša ministrica kulture, utoliko više što Varaždinske barokne večeri imaju već dvadeset godina status festivala od nacionalnog značenja. Domaćinsku ulogu koja mu pripada po funkciji sigurno će i opet uredno ispuniti varaždinski župan Radimir Čačić, gradonačelnik Ivan Čehok ionako spada u redovite posjetitelje varaždinskih koncerata, s funkcijom i bez nje, a lijepo je što u prvom redu gotovo uvijek, otkako je osnovana Varaždinska biskupija, sjedi i biskup koji ionako glazbi tih dana ustupa i katedralu i ostale lijepe varaždinske barokne crkve.
Naposljetku, kako je to već kod nas običaj, festivalu je važno pohvaliti se i visokim pokroviteljstvom Predsjednika Republike Hrvatske, odnosno predsjednice. No, za razliku od njezinih prethodnika, koji su barem jednom ili više puta svojom prisutnošću pokazivali da razumiju i podupiru značenje ovakve kulturne manifestacije za Hrvatsku, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović vjerojatno će i ove godine u to doba imati nekog važnijeg posla. Šteta za ovu priču, jer upravo će mi ona, zapravo, nedostajati u tom suludom prizoru iz moje glave koji slijedi. Sve skupa, dakle, protokolarno, važno, svečano i vrhunskom glazbenom umjetnošću uzvišeno.
Kad odjednom u katedralu ulazi netko, evo, recimo ja, mašući velikom hrvatskom zastavom. Usred svečanosti, odmah nakon Lijepe naše, dolazim pred oltar, publiku, glazbenike i uzvanike, unosim se u lice totalno zbunjenom japanskom dirigentu i vičem: “Ja sam Hrvat!” I zapjevam neku prigodnu, zna se kakvu i čiju. Otkako je naša predsjednica iznijela potresno svjedočanstvo o tome kako je morala zatajivati i susprezati svoj nacionalni identitet i ponos, otkako su nakon toga potekle žalopojke o tome kako nekada ljudi nisu smjeli “iz čistog mira” izaći na ulicu i vikati da su Hrvati, opsesivno se zamišljam u suludim prizorima poput ovog opisanog. Proletjelo je, evo, već deset godina otkako je umro legendarni varaždinski profesor Marijan Zuber, uz maestra Vladimira Kranjčevića jedan od glavnih pokretača Varaždinskih baroknih večeri. Takvi su ljudi veliki Hrvati. Bili i ostali. I nijednog od njih ne mogu zamisliti da izlazi na ulicu ili bilo gdje drugdje i viče: “Ja sam Hrvat!” I to “iz čistog mira”.
Toliko je mnogo divnih stvari po kojima čovjek može biti veliki Hrvat, a to je samo onaj tko je veliki čovjek koji ostavlja trag ma kojim god se korisnim i plemenitim poslom bavio i ma koliko bio i ostao nepoznat. Ulična galama, makar i s povodom poput nekog sportskog trijumfa, a pogotovo ona “iz čistog mira”, nikoga nikada nije i neće učiniti velikim Hrvatom.
Uostalom, kad je već riječ o baroku i za hrvatsku kulturu silno važnim kulturnim manifestacijama, za mene je jedan od najvećih Hrvata čovjek koji je prije sedam godina svojim vlastitim novcem pokrenuo i odonda nastavio financirati i podupirati Korčulanski barokni festival. I to čini vrlo samozatajno. A taj veliki Hrvat zapravo uopće nije Hrvat, nego je Englez. Ali, upravo to što ostavlja trag velikog čovjeka, Michaela Unswortha čini i velikim Hrvatom, i velikim Englezom.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
Slažem se. Evo boljeg primjera. Stjepan Mesić, Josip Manolić-Broz-Perković-Boljkovac, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Branimir Pofuk itd, sve lijepa hrvatska imena i prezimena, a ni H od Hrvata, sve odreda jugoslavenčine. A Miladin Dado Pršo i Milan Miki Rapajić, srpska imena i prezimena i ljudine i Hrvatine kakve se rijetko viđa.