Stariji među nama, koji su živjeli za Jugoslavije, sjetit će se da je
na jednoj tadašnjoj novčanici bio lik nekog metalca s varilačkim
naočalama. Mlađi koji se toga ne sjećaju nedavno su, listajući
internetske stranice, mogli doznati i ono što nisu znali ni mnogi
stariji, tj. kako se zvao taj pokojni ljevač iz zeničke Željezare, pa i
tko je bio unuk toga slavnog zeničkog "hadžije".
Svako malo se može pročitati ili čuti nešto slično, naići na poznate
likove iz nekih starih priča. Tako nešto što uglavnom mogu razumijeti
stariji susreću (i) mlađi. To je danas već prava mala industrija
nostalgije, koja stalno radi, prodajući raznovrsne slatke priče. Jednom
da je u Vukovaru opet osnovana Komunistička partija, drugi put da
se u Banjoj Luci navijalo za Ivana Ljubičića i Hrvatsku.
Danas na prostoru bivše Jugoslavije postoji vrlo profitabilna
industrija nostalgije. Ona pokriva gotovo sve, od svakodnevnih
bizarnosti nastalih na "bliskom istoku" i "mrskom zapadu", do zabave.
Industriji nostalgije uspjelo je prvoj integrirati bivši "duhovni
zavičaj" i na tome zaraditi. Njezin interes seže od podsjećanja na
zeničkog metalca do književničkih druženja. Potrošača takvih
informacija, susreta i zabave ima posvuda. Hrvatska u tome nije
iznimka. Naprotiv.
Često i sama daje svoj prilog toj industriji. Donedavno je to bio
svakodnevni davež s raznim "retromanijama", potom s kojekakvim
"ekskluzivima" iz Ohrida i Požarevca, a još se uvijek ustrajno i pomno
bilježi tko je od "naše elite" viđen na dernecima narodnjaka. Da je
nedavno u Vukovaru osnovano bilo što što ne slovi kao "originalno", ne
bi u medijima dobilo ni slova, koliko god bilo pametno. Ali čim se
netko dosjetio osnivanja Komunističke partije, dogodio se izlazak iz
mraka anonimnosti. Vijest je odmah postala hit.
KP u Vukovaru mladima je tek bizarnost, starijima pak budi i
asocijacije na mladost, na profesorska glagoljanja o davnom vukovarskom
"osnivačkom Kongresu KPJ", na političarska blebetanja o istom događaju.
Kada netko danas, nakon smrti Stipe Šuvara, valjda "posljednjeg
Mohikanca" komunizma, osniva KP, onda posrijedi može biti samo
zafrkancija ili želja da se pobjegne iz anonimnosti. Jer, komunizam kod
nas više ne zanima ni nekadašnje marksiste.
I oni su već odavna postali "liberali". A radnička su prava
"internacionalizirana" pa se o njima nitko više ne može starati osim
MMF-a. No osnivač KPH "nejunačkom vremenu usprkos" sebe i svoju partiju
shvaća ozbiljno, ljutit na voditelja HRT-ova Dnevnika (Zoran Šprajc)
koji je pustio vijest o vukovarskom osnivanju KPH, ali je na kraju
duhovito dometnuo: "Samo da ne odu u šumu." Ljutnja je odmah
osvanula u novinama, pa je donedavno, osim svojima, rodbini,
prijateljima i znancima, nepoznati osnivač KPH postao poznatim i izvan
toga kruga obitelji, pajdaša i svojte. Da nije osnovao to što je
osnovao, nikad ne bi dospio u Dnevnik.
Ni danas se na ovim prostorima, pa i u Hrvatskoj, ni za koga nije
vezivalo toliko nostalgije kao uz komunističkog veterana Josipa Broza.
Malne svakodnevno pojavi se neka "nova priča", koja obnovi
sjećanja svih koji vole takve priče o njemu. Kako se mnogi još
raspamete kad se spomene Tito, katkad su i te priče o Titu izvan
pameti. Poput jedne novinske da Tito ni onda kada je umro "nije morao
umrijeti"!?
Sve te priče o Titu, knjige njegovih kuhara s receptima jela "koja je
obožavao", sjećanja njegovih ađutanata i posilnih, sobarica i čuvara,
ne pojavljuju se tek slučajno. Sve to, kao i druge slične "šećerleme",
ima svoje kupce. Industrija nostalgije računa na njih, no i oni njoj
stalno poručuju "računajte na nas".
BIJEDA POLITIKE
