Razgovarao sam prije nekoliko dana s dvojicom prijatelja iz gimnazije. Redovito se nalazimo nekoliko puta godišnje. Pričamo o svemu – o uspomenama, ekonomiji, politici, glazbi, sportu... Jedan od njih redovito čita i ovu kolumnu. Na moju zamolbu da mi predloži neku ekonomsku temu koju bi volio vidjeti u sljedećoj kolumni, ispali kao iz topa: „Daj napiši nešto što će ljudima vratiti nadu! Ima li uopće za nas nade? Svi smo u nekakvoj kolektivnoj depresiji, ništa nam ne valja. Mladi gledaju kako zbrisati u inozemstvo, stariji kako se domoći nekakve mirovine ili kako bi netko sa strane trebao riješiti njihove probleme – užas! Daj, ako možeš, napiši nešto pozitivno što bi ljudima, barem nekima, pokazalo da mi možemo...“
Nije pristojno iznevjeriti prijatelja. Pa kad me već tako lijepo zamolio, idem pokušati. Ima li, dakle ekonomski gledano, nade za nas? Bez okolišanja – naravno da ima! A onda dolazi ono „najgore“ – sudbina je u našim rukama! Samo o nama ovisi hoćemo li iskoristiti prilike. Bezbroj ih je. I nemamo objektivnih ograničenja.
Podsjetimo se – prirodni resursi natprosječni, u nekim stvarima u svjetskom vrhu. Najljepše more i obala, planine, plodna zemljišta, sačuvane šume, obilje pitke vode, rijeke, jezera, čak nešto nafte i plina, fenomenalna i raznolika klima.
Neprocjenjiva povijesna i kulturna baština. Benko Kotruljević je napisao i po današnjim kriterijima vrhunski ekonomski (trgovački, poslovni) udžbenik 34 godine prije nego što je neki Kolumbo otkrio Ameriku! Da ne spominjem ostale. Tko u svijetu ima pokazati nešto tako lijepo i vrijedno poput Dubrovnika? Nitko.
Fenomenalan zemljopisni položaj. Nekada uzrok stranih ratnih posezanja, danas ogromna vrijednost. Članica smo NATO-a. Članica EU. Pobjednici u pravednom obrambenom ratu. Znači, i to možemo, kad se složimo. Kada imamo jasan cilj.
Stranog kapitala možemo dobiti koliko hoćemo. Ima i domaćeg kapitala, da, da, koliko god to nekima smetalo. Imamo i solidnih i vrhunskih stručnjaka svih vrsta. Liječnika, inženjera, farmaceuta, matematičara, fizičara, čak i financijaša s diplomama Harvarda... Ima i puno nezaposlenih. I toliko toga očiglednog za napraviti. Kolike li su samo liste čekanja u bolnicama! Koliko ljudi treba bolju skrb u trećoj dobi. Koliko energije rasipamo stanujući u kućama „šupljikavih zidova“. Koliko je neobrađenih njiva i u šikaru pretvorenih voćnjaka i vinograda...
Pa što nam onda nedostaje? Odgovor je i vrlo jednostavan i vrlo složen istovremeno, ovisno o željenom stupnju razrade. No pogledajmo najprije nekoliko često nuđenih rješenja koja to nisu, eventualno su tek intermedijarni ciljevi na putu ka boljem životu.
Nije rješenje državni intervencionizam u ekonomiji, bilo da se različitim „poticajnim mjerama“ nastoji povećati proizvodnju ovog ili onog sektora, ove ili one komponente finalne upotrebe BDP-a – danas investicija, jučer državne potrošnje, sutra osobne potrošnje. Tehničkim rječnikom – BDP se ne može dugoročno povećati pumpanjem pojedinih pribrojnika u tautološkom identitetu. Jednostavnije rečeno – identitet nije jednadžba ponašanja.
Nije rješenje ni štampanje kuna i njihova distribucija bilo bacanjem iz zraka „po glavi“ stanovnika, bilo povećanjem stanja na računu ministarstva financija. Nije rješenje ni partijsko upravljanje državnim poduzećima, nevješto maskirano „zaštitom strateških nacionalnih interesa“. Ima još puno toga što se nudi kao rješenja, a ona to nisu jer jednostavno ni ne mogu biti. Da spomenuto nisu rješenja kristalno jasno nam pokazuje svekoliko svjetsko povijesno iskustvo. To nije stvar slobode izbora između alternativnih „modela razvoja“ ili između različitih škola mišljenja. Danas gotovo isto govore ekonomisti koje školuje Chicago i koje školuje Boston. Nema razlike između Moskve i Londona. Pa ako je to tako, zašto bi mi bili različiti? A što je onda rješenje? Ono jedino što, povijesno dokazano, funkcionira. Privatna poduzetnička inicijativa u svemu, plus učinkovita jeftina država koja osigurava tek vanjske granice, unutarnji red, vladavinu prava, slobodnu konkurenciju i socijalnu zaštitu doista ugroženih. Zvuči kao fraza? Možda nekome i nije ništa drugo do obična fraza. Ipak, neka malo razmisle. Mogli bi doći do zaključka da je naša nada već ranije ostvarena drugdje u svijetu, upravo i samo na opisanoj platformi.
