Počeo je od automehaničarske radionice u Sesvetskom Kraljevcu, a gotovo 40 godina poslije prozvan je automobilskim mogulom. Pavo Zubak prodao je Iraku autobuse vrijedne 2,1 milijardu kuna, ali kaže da mu je Volkswagen i dalje u krvi. Benzin u krvi ne da mu da ode u mirovinu, ali sve češće odlazi na svoje luksuzno imanje u Žrnovnicu, na kojem ugošćuje prijatelje, uči kako loviti ribu i organizira večere za dobre prijatelje. Kakvim se poklonima veseli, kako je odgajao djecu i je li razmazio unuke, Zubak otvoreno govori samo za Večernji list.
Crobus ste nazvali vrhuncem svoje karijere. Kako je došlo do sklapanja ugovora s Irakom?
Crobus je projekt koji razvijamo nekoliko godina. Kao i svi, imali smo probleme s dobivanjem dokumentacije, što nije problem samo Crobusa već i drugih većih investicija koje zapinju na formalnim stvarima. Kad je Crobus istestiran kao proizvod idući korak bilo je ishođenje atesta takozvane norme E 66 testa na prevrtanje, a potom nas je čekala obrada tržišta. Crobus je došao na tržište u vrijeme kad je Europom harala kriza i tada je trebalo tražiti tržišta s većom šansom. Uspjeli smo sklopiti ugovor u Engleskoj, radimo neke poslove i za partnere u Italiji, a Irak je u međuvremenu preko veleposlanstva i veleposlanika te voditelja Gospodarske kuće u Iraku otvorio mogućnost kontakta. Nakon susreta vidjelo se da postoji mogućnost ne samo za kupnju autobusa već i za dugotrajniju suradnju. Njima, osim ovih autobusa, trebaju i turistički autobusi, minibusevi i svi proizvodi koji su u našem razvojnom planu tako da su nam se interesi poklopili. S obzirom na to da je u Iraku nekad postojala velika državna tvornica autobusa, zainteresirani su i proizvoditi po našoj licenciji. Ipak, to se neće realizirati sada, već vjerojatno za tri, četiri godine. To je dugoročna suradnja, a posjetom iračkog ministra gospodarstva suradnja je proširena i zabetonirana i pred nama je dugoročna suradnja koja Crobusu može osigurati da se razvija u smjeru koji smo priželjkivali.
Tržište Bliskog istoka jedno je od najpropulzivnijih. Je li se ugovor s Irakom pokazao kao dobra referencija i za ulazak u druge arapske zemlje?
Nakon što smo u srpnju obznanili ugovor počeli smo dobivati upite iz okolnih zemalja. Jemen se raspituje za Crobus, a i iz Egipta imamo vrlo ozbiljne upite i sad ćemo polako razvijati i ta tržišta i pokušati ostvariti suradnju. Kontakti su se intenzivirali i u zemljama oko Iraka, a vrlo je važno i da je puno hrvatskih kompanija sada u fazi razgovora i dogovora pa postoje realne šanse i da drugi ugovore dobre poslove. HS Produkt već radi na tom području, vode se vrlo ozbiljni razgovori s Đurom Đakovićem i s Munjom.
Cijeli se život bavite osobnim automobilima. Kako je došlo do ideje da napravite autobus?
Autobus je također automobil, samo malo veći. Sjećate se 90-ih kada se pričalo da će Audi doći u Hrvatsku, pa je nakratko zalutao u Makedoniju, ali se nažalost za nas, a na sreću Mađara, skrasio naposljetku u Mađarskoj. Hrvatska je 90-ih propustila šansu da napravi ono što je napravila Slovačka. Razvijenost industrije bila je na našoj strani, međutim ta je šansa prošla i više se nikad neće vratiti. Autobusi se pak proizvode na isti način kako se proizvode brodovi ili avioni. Nije moguće uvesti robotsku montažu jer ima jako puno ručnog rada i tu smo vidjeli svoju šansu. Mi mislimo da smo svoju šansu iskoristili, ali budućnost će pokazati jesmo li u pravu.
Zasad ide dobro...
Istina zasad je dobro, ali razvoj i borba za tržište je vječna borba u svakoj tvornici. Nismo mi jedini koji su prepoznali Irak i okolne zemlje kao kvalitetno tržište, prepoznala ih je i konkurencija, ali mi smo otvorili vrata, a sada moramo čuvati poziciju.
Je li Crobus hrvatski proizvod u smislu dijelova koji ga čine i koliko je hrvatskih kooperanata s vama u poslu?
Ima još puno prostora za kooperante iz Hrvatske i nismo potpuno zadovoljni. Uspjeli smo dogovoriti da se obloge rade u Hrvatskoj, vrata također radimo doma, ali stakla se rade u inozemstvu. Još uvijek nismo premašili granicu od 50 posto hrvatskih dijelova – s radom i dijelovima koje radimo na domaćem tržištu došli smo na oko 40 posto.
Javljaju li vam se manji poduzetnici i jesu li prepoznali i svoju šansu u izradi Crobusa?
Polako se javljaju, ali slovenski kooperanti i partneri iz drugih zemalja puno su aktivniji od hrvatskih proizvođača.
Takva situacija začuđuje s obzirom na to da se uvijek ističe kako je hrvatska automobilska industrija prilično kvalitetna...
Hrvatski proizvođači uglavnom imaju dobro uhodane projekte i surađuju dugo s proizvođačima u svijetu pa se čvrsto drže tih ugovora i projekata na kojima već rade, a novih igrača koji mogu raditi za autobuse nema jer se 40 godina nisu izrađivali u Hrvatskoj, a nije bilo ni potražnje za tim proizvodima.
Koliko ste ljudi zaposlili na projektu i koliki je njegov potencijal zapošljavanja?
Na vrhuncu bi Crobus trebao zapošljavati oko 250 do 300 ljudi, a zasad radi 60-ak ljudi, a do travnja ćemo imati ukupno 100 zaposlenih, dok ne počnemo raditi u dvije ili tri smjene. Veći potencijal zapošljavanja je u kooperantskim tvrtkama koje mogu zaposliti još 250 do 300 ljudi.
Veselite li se više izrađivati autobuse ili prodavati automobile? Izlazite li iz automobilskog svijeta?
Ja s automobilima radim 35 godina. To je dio života i dio emocija pripada tom dijelu, dok je Crobus projekt koji ima svoje mjesto i u biznis planovima, ali i u emocijama, osobito sada kad smo prošli fazu spoticanja i kada se naziru prvi znaci uspjeha. Sada mi je Crobus puno simpatičniji nego na početku kada ga je pratilo puno problema. Bez obzira na to, automobili, osobito Volkswagenovi su mi u krvi.
Znači ipak vam je primarna ljubav automobilski biznis?
Nikad se nismo isključivo oslanjali samo na prodaju automobila već smo uvijek vodili računa o sigurnosti vozača i kvaliteti vozila koje prodajemo. To se pokazalo uspješnim pristupom sada kada je tržište palo 60 posto, po čemu je automobilska industrija uz građevinarstvo, osjetila najteži udarac krize. Unatoč strašnom padu prodaje naša je kompanija ipak uspjela povećati broj zaposlenih i zadržati poziciju.
Vraćaju li se kupci?
Što se tiče lojalnosti naših kupaca, njome smo zadovoljni jer je na vrlo visokoj razini. Ali reći da su se kupci vratili kada je tržište palo sa 90.000 na 30.000 prodanih automobila, to ne bi bilo realno. Ipak imamo lojalne korisnike servisa i svih usluga koje nudi Oryx pa uslugom uspijevamo nadomjestiti ono što smo izgubili u dijelu prodaje. Mislim da je to dobitna formula za budućnost.
Niste baš prisutni u medijima, ali ste društveno aktivni, osobito u udruzi Prsten...
Društvena aktivnost rezultat je naše društvene odgovornosti, a udruga Prsten posao je druge vrste. Prije sedam, osam godina skupila se ekipa Hrvata podrijetlom iz Bosne i Hercegovine koja je osnovala tu udrugu, a ja sam joj se pridružio godinu dana poslije. Stvoren je kružok u kojem se jako dobro družimo, a imamo i viziju pomoći Hrvatima u BiH. Rezultat toga je i donošenje nekoliko zakona i bolja suradnja s hrvatskom Vladom. Prsten je zaslužan djelomično i za stvaranje Vladina ureda za Hrvate izvan domovine, a pri udruzi imamo i zakladu koja je dosad školovala više od 160 studenata i učenika, uglavnom djece čiji su roditelji poginuli u ratu. Imamo jasnu misiju, viziju i dobro se družimo pa smo spojili ugodno s korisnim.
Znači, nakon ere Imoćana i Hercegovaca, nastupa era Posavljaka...
Preskočili ste eru Dalmatinaca, koji su standardno snažni u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, pa su bili Hercegovci i Imoćani, a sada se malo čuje i za nas Bosance. Ali svi smo Hrvati pa neka to ostane na razini lokal-patriotizma.
Osim u Prstenu, priča se da se dobro družite i u svojem turističkom resortu u Žrnovnici, gdje navodno često ugošćujete neke od najutjecajnijih ljudi autoindustrije...
Neću govoriti o gostima koji dolaze u Žrnovnicu, koja je u posljednjih deset godina prerasla u luksuzni turističkiobjekt, ali u njoj su održani poslovni sastanci svih kompanija koje nešto znače u svijetu, Europi i Hrvatskoj i tako je dobila renome. Proširili smo kapacitete pa je komercijalni dio Žrnovnice postao dominantan, ali ona i dalje ima i svoju društvenu vrijednost. Dobro je u sklopu ovakve tvrtke imati i jedno mjesto na kojem se o ozbiljnim poslovima može razgovarati u intimnijem okruženju, a tome dijelom Žrnovnica i služi.
Hoćete li još ulagati u hotele?
Mislim da ne. Već smo imali izlet u hotelsku industriju kad smo potkraj 90-ih kupili hotel Kristal u Umagu, ali tada smo vidjeli da treba imati ili 10 hotela ili jedan obiteljski. Mi se time ne možemo ozbiljno baviti, pa smo nakon prodaje Kristala kupili Žrnovnicu. Ona zadovoljava i komercijalne potrebe, ali i potrebe kompanije sa svojih 40 smještajnih jedinica i ostalim sadržajima koji su na svjetskoj razini. Sastanci na visokoj razini susreti su 20-30 ljudi pa nam je Žrnovnica dovoljna.
Poznato je da imate jednu od najvećih jahti na Jadranu. Jeste li njome zadovoljni ili ćete je mijenjati?
U floti imam pet brodova, a to smo počeli iznajmljivati uglavnom u Žrnovnici i to nam je dovoljno.
A za svoj gušt?
Obećao sam si prije desetak godina da ću imati neradni petak, ali u tome nisam uspio do dana današnjeg. Prije nekoliko godina govorio sam da ću dolaziti u tvrtku samo dva dana u tjednu. Ni to dosad nisam uspio provesti u djelo. Volio bih da taj privatni dio vremena naraste u odnosu na poslovni, ali iako tvrdim da bih to volio, to vjerojatno nije istina jer bih inače to i realizirao. Očito je u krvi još previše benzina. Privatno sam na svojoj jahti ove godine proveo 42 sata, toliko sam ih izbrojao i to je to.
Jeste li barem uživali u ta 42 sata?
Jesam, jako sam uživao jer sam bio s prijateljima u dobrom društvu.
Kažu da poduzetnici ne idu u mirovinu dok ne umru... Vidite li sebe kao umirovljenika?
Mislim da će u prvoj generaciji biznismena u novoj Hrvatskoj biti svakakvih sudbina. Pokušao sam i uspio stvoriti ekipu od desetak mladih menadžera. Nisam sveprisutan u operativi, ali sam tu i nadgledam, jer ova krizna vremena zahtijevaju velik angažman. Neću još u penziju premda mi još nedostaju samo dvije godine da odem sa 40 godina radnog staža u mirovinu. Ali tada ću imati samo 60 godina pa mi zakon ne dopušta taj luksuz čak i kada bih to htio. Ja sam od onih poduzetnika koji je svjestan da nije nezamjenjiv i nisam netko tko misli da mora zaviriti u svaki kutak, ali dosta je aktivnosti, puno je novih projekata i teška situacija tako da treba svaka ruka i glava u kompaniji.
Vodite li tvrtku primarno kao obiteljski biznis? U tu su zamku upali mnogi domaći poduzetnici....
Ne. Moja prva uprava, nakon što sam se povukao u Nadzorni odbor, nije imala ni jednog člana obitelji. Sada je od deset ljudi koji vode kompaniju dvoje moje djece i moj zet. Žaklina je u kompaniji 15 godina, a Ivan deset godina, a muž moje kćeri dokazao se najprije u tvrtki, a tek je poslije postao i dijelom obitelji. Tako da je na čelo Auto Zubaka došao kao menadžer, a ne kao udomljeni zet. Ovako veliku kompaniju nije moguće održati ako se isključivo protežira obitelj, ali odnos snaga 30 posto obitelj i 70 posto menadžera držim dobrom kombinacijom.
Jesu li vam djeca radila u tvrtki od početaka ili ste ih malo razmazili?
Prošli su sve faze i pozicije, od najniže razine, poput rada u praonici tijekom studija, do menadžerskih pozicija. Nakon završetka fakulteta razgovarao sam s njima o tome žele li ostati u tvrtki i predočio im dobre i loše strane. Dobra im je strana bila da neće dobiti otkaz, ali loših je strana puno više. Oni moraju prvi doći i zadnji otići, njihovo ponašanje signal je svim zaposlenicima i imaju manje plaće nego ostali menadžeri. Dao sam im otvorene ruke i tada i sada jer su mi moja djeca važnija od tvrtke i, ako požele iz tvrtke otići, ja ću to poštovati.
Sjećate li kolike su bile prve plaće koje ste im isplatili?
Treća kći, koja sada radi u tvrtki, ima minimalnu plaću od 2600 kuna. Žaklina je imala plaću od 3500 kuna, a Ivan oko 3200 kuna. Sada su te plaće puno veće, ali su i dalje među najslabije plaćenim menadžerima u kompaniji.
Jesu li od vas, s obzirom na plaće, tražili dodatni džeparac?
Ne! Morali su napraviti budžet za svaki mjesec i u taj budžet uračunati troškove hrane i smještaja. Kako su živjeli s nama, onda sam ih obvezao da taj novac stavljaju na stranu i štede. Zato poslije, kad su ozbiljnije ušli u menadžerske vode, imali veću ušteđevinu. Želio sam da osjete što znače obveze i troškovi života. Nisam ih razmazio, upravo naprotiv, i to ponajprije iz straha da ne pošaljem loš signal svojim zaposlenicima.
Jeste li onda mekši prema unucima?
Njih ću vjerojatno razmaziti. Imam dvoje unučadi blizanaca koji su još jako mali. Eva i David imaju malo više od 2,5 godine pa još nisu postali mali trgovci kakva djeca vole postati. Ne želim poremetiti temeljni odgoj mame i tate, ali si mogu priuštiti da budem malo mekši prema njima.
Za vas kažu da ste veseljak i da volite počastiti u velikom društvu. Kako se opuštate?
Istina je, volim druženja, kad god mogu stoga odlazim u Žrnovnicu. U poslu stišćete i prijatelje pa ta druženja imaju privatno-poslovni karakter. Volim počastiti i mislim općenito da čovjek ne može uživati sam već da sve mora podijeliti s društvom. Hobi mi je jedan stari, ali prekrasan, drveni brod, koji volim voziti sam. Pokušavam od sebe napraviti ribolovca, ali mi ne uspijeva...
Niste još nijednu ribu ulovili? Možda da pokušate s hobotnicama, one su najslabiji plijen.
Jesam, ali nisu to ribe za pohvaliti se. Ali uspjet ću uskoro!
:Što volite primiti kao poklon. Čime vas se može razveseliti?
Pa ne znam! Ne osjećam se dobro kad primam poklone, a nemam pojma zašto. Volim dobiti kravatu, djeca su mi otkrila da volim čarape s dječjim uzorcima i životinjama i često ih nosim. Veselim se i dobroj boci vina ili finoj olovci. Volim poklone koji su složeni od motiva iz života i važne su mi posvete. Ljepše je dobiti fotografiju koja podsjeća na važan događaj u životu i lijepo pismo nego skup poklon.
A kad častite sebe?
Počastim se dobrim društvom, glazbom i čašom vina. Kad ja nešto organiziram, uvijek je uz prijatelje dobar bend koji svira sve vrste glazbe. Ples, dobro druženje i veselje držim nagradom samom sebi.
>>Oaza Veladrion: U najam i luksuzna flota brodova
