I dok jedne napuštaju, drugi ostanu sami jer se nakon smrti njhovih skrbnika o njima više nema tko brinuti. Ako ipak i nakon toga imaju malo sreće u životu, pa ih smjeste u azilu u kojem je svaki život važan, onda o njima i njihovu prijašnjem životu pričaju priče, baš kao o Heri. O njoj volonteri sve znaju i zato za nju traže drugu priliku – dom u kojem bi joj netko pružio šansu da pokaže koliko ljubavi se skriva u ovom divnom pogledu. Prenosimo riječi osječkih volontera:
"Is, kako se ne bih sjećala... te hrđavo crvene boje naše kapije, one cigle što je nadmeno virila iz zemlje, jedna i jedina van reda i savršenog poretka stvari u našem dvorištu. Đurđice koje s proljećem golicaju i šape i nosnice, i krizanteme, s jeseni, pred zimu, taman kad unosimo ostalo cvijeće u haustor, a one se i dalje rascvjetane smiješe. Ona vrba tik uz kuću što je ljudi zovu žalosnom, a ja samo radost uz nju vežem (ja vezala radost, a ti štrik za sušit veš). I uz onu klupicu koju ti je komšija Jozo napravio od srušenog oraha koji je dizo ogradu između nas, a ti plakala za njim (ja plakala što ti plačeš, što ću plakat zbog oraha) pa je Jozo (dobar bio čoek, pokoj mu duši) kužio da bi klupa dobrodošla. Pa smo otada na klupici svaku večer prije dnevnika puštale Jadranku Stojaković, a ti pušila i nisi slušala doktora.
Kako ne, sjećam se svake gredice na bašči i šta smo u koju sadile, od mladog luka (i nismo prdile pa nikad nije bio ljut) pa do raštike. Hoklica i ja ispod duda – tvoja vječita podrška. Tvoje kecelje i puni džepovi špaga, štipaljki, sjemena i uvijek, al' uvijek i koja grica. Nedjeljom supa od svega iz naše bašče. Pa onda Stanković i tvoje čuđenje svijetu i u šta se pretvorio i kojim on sve ide putima. Ponekad tek šetnja do trgovine, al' nisam se bunila. Nisam se bunila nit' što smo imale jedan kauč (mislim, nije baš da smo bile sirotinja al' nismo se ni razbacivale, tako si bar govorila) pa se na njemu stiskale. Nisam se bunila ni kad su te odvozili s tog kauča, nisam se snašla, Jozo reko da ćeš začas kući, da ne brinem. Da čuvam kuću i da pazim na sve. Jesam, sve sam napravila, a ti svejedno nisi se nikad vratila.
Tvoja Hera!"
– Hera živi u Azilu, povučena je, draga, nježna i srce bi mi proplesalo kad bi joj netko opet dao priliku da voli – kaže autorica teksta.
Za udomljavanje Here možete se javiti u osječki azil u Nemetinu koji vodi udruga Pobjede. Na njihovoj Facebook stranici možete, uz priču o Heri, pronaći priče i o drugim psima koji čekaju dom.
