Svojim posljednjim filmovima upuštate se u određenu vrstu istraživanja, sadržajno i estetski. Ovaj je svakako dosad najradikalniji o tom pitanju... Što vas je potaknulo na tako hrabar, a pomalo i eksperimentatorski potez?
– Ne mislim da sam baš osobito hrabar, osim ako hrabrom ne smatrate činjenicu da se nastojim baviti filmom na jedan, čini mi se, danas pomalo prevladan, zapravo staromodan način, a taj je onaj koji se oslanja na razmišljanje, na misao. Mislim kako danas razmišljamo uglavnom onda kad smo na to prisiljeni, a ne iz potrebe. Zato bi se možda nekomu gledanje ovoga moga filma moglo učiniti i kao kakav oblik prisile.
Što je bio poticaj za snimanje ovoga filma?
– Potaknuo me je tekst Lade Kaštelan koji na vrlo mudar, a dramaturški precizan način problematizira temu moći. Moć je nešto s čime se svaka osoba i svako društvo sudaraju, a korijen joj je, zanimljivo, u slabosti, a ne u snazi, kako je to definirao Fromm. Čovjeku je vrlo teško pristati na to da je slab, prepun slabosti, koje nastoji prevladati nekim osjećajem moći. O motivu moći u filmu se najizravnije svjedoči kroz projekcije glavne junakinje Simone prema očinskoj figuri. Ostali likovi u filmu imaju pak neke svoje projekcije... Slabi me zapravo izrazito privlače, čini mi se da se njima sustavno bavim od svoga prvog studentskog filma pa sve do danas. Slaba je Jagoda u mojim “Ispranima”, slabi su penzioner Josip i glumac Boris u filmu “TU”, slab je Nikola u “Iza stakla”... Slabi su i protagonisti u “Projekcijama”. Međutim, nisu slabići, ne nastoje biti ono što nisu, ne skrivaju svoje slabosti. I sam sam slab, a volim misliti za sebe kako nisam slabić.
Na početku sam već rekao da su vam filmovi očito neka vrsta istraživanja, možete li malo pobliže objasniti taj proces poniranja u svaki novi projekt i što radom na novom filmu želite postići u sebi?
– Nezahvalno je to tumačiti, takvo izlaganje može biti ili banalno ili pretenciozno, mislim. Znam jedino da ne mogu, ili više ne mogu, stvarati film bez nekog osobnog unutarnjeg striptiza, bez najizravnijeg suočavanja sa samim sobom. I može me jedino pokrenuti tekst, film, koji me na taj način gura pred osobno zrcalo. Zapravo je film moj alibi da ne budem slabić, već samo slab. Filmom se obračunavam sa samim sobom, u konačnici zapravo jedna privilegirana, ali etički prilično dvojbena pozicija. Kukavička, de facto, ma koliko se ja nastojao prikazati u boljem svjetlu.
Obično vaši filmovi imaju vezu s vašim životom, ili barem s nekim preokupacijama. Vrijedi li to i za ovaj film? I na koji način konkretno?
Naravno. Nerijetko se to zna čitati doslovno i misliti kako su konkretne situacije iz mojih filmova prizori iz mog osobnog života. Nisu, nisam baš do te mjere samodopadan da bih od vlastitoga života činio copy-paste i nudio ga javnosti kao nešto toliko osobito što bi vrijedilo vidjeti. Problemi i teme kojima se bave moji filmovi i moji su osobni problemi. Tako me se i najizravnije tiču i problemi kojima se bavim u “Projekcijama”.
Koliko su se rad s glumcima i njihovi zadaci razlikovali od uobičajenih snimanja?
– Najradije ne bih odgovorio na ovo pitanje jer me dovodi na rub da izmistificiram rad s glumcima na filmu što se redatelju vrlo lako može omaknuti. Taj je rad na ovom filmu, međutim, doista bio vrlo osobit, složen, drukčiji nego u prethodnim filmovima. Riječ je o složenim likovima, u nesvakodnevnoj situaciji i u izvedbeno vrlo delikatnim zadaćama. Malo je filmova koji su utemeljeni na prostornom i vremenskom jedinstvu. Sama priroda procesa snimanja filma jest diskontinuirana, a da bi svaki od devet protagonista ovoga filma imao psihološki točan luk, od ulaska u film pa do završnog kadra, zahtijevalo je neobično veliku koncentraciju svake glumice i glumca pojedinačno, točno sinkroniziranu s mojom koncentracijom, ali i s ostalim kreativnim dijelom filmske ekipe, osobito s direktorom fotografije Brankom Lintom i njegovom i mojom “rukom”, snimateljicom Tamarom Cesarec. Kako smo svi samo ljudi, kad god bih primijetio da tu koncentraciju netko od nas gubi, ja, glumci ili sektor slike, snimanje bih prekidao i nastavljao bih ga tek idući dan. Ovaj film nije trpio nikakav kompromis. Mislim da nijedan nisam ni učinio. I nemam ama baš nikakav alibi za išta što u filmu potpisujem.
Cijeli film ima vrlo specifičan redateljski pristup, da ga ne otkrivamo previše. Je li to bio više način da se jedinstveno mjesto radnje napravi filmičnim ili način uspostavljanja veza između likova?
– U cijelosti u ovome drugom. Bez ovakvog pristupa uopće ne vidim mogućnost sugestivnog uobličenja odnosa među likovima.
Na svojedobnom natječaju HAVC-a na kojemu je vaš projekt izabran kao jedan od sedam za realizaciju, dobio je najmanju novčanu potporu, 2,700.000 kn, što je manje čak i od filmova debitanata i svojevrsni presedan. Je li vas to iznenadilo i kako ste s tolikim sredstvima uspjeli snimiti film ?
– Ne treba zanemariti činjenicu da je moj film sniman u jedinstvenom prostoru, što u pravilu smanjuje dio troškova. Bilo je zato nekih drugih, specifičnih troškova, poput plaćanja nekih skupih inozemnih autorskih prava pa smo, unatoč skromnim honorarima, film snimili s minusom od kojih 700.000 kuna. Čvrsto smo se nadali da će se u nastanak ovoga moga filma uključiti i Hrvatska televizija. To se, nažalost, (još) nije dogodilo. I to je moj prvi film koji je snimljen bez suradnje s HRT-om. Zbog toga žalim, jer sam sve dosadašnje filmove snimio u koprodukciji s Hrvatskom televizijom, na svoje, a nadam se i njihovo zadovoljstvo.
S kakvim osjećajem i očekivanjem idete u Pulu? Zanima li vas više reakcija publike ili kritike?
Kad bih rekao kako me ne zanima reakcija publike i kritike, izgovorio bih neistinu. Međutim, ja sam u stvaralačkim godinama kad se jedino strahuje od samoga sebe. Barem je to moj slučaj. Bio sam vrlo sumnjičav pa i u popriličnom strahu od ovoga filma. Riječ je o takvome filmu koji je od mene tražio rijedak stupanj usredotočenosti i pitao sam se mogu li ja to. Sad kad je sve iza mene, osjećam olakšanje jer mislim kako se nisam osramotio, a to je, vjerujte, jako, jako puno.
Je li vam razumljiva i prihvatljiva odluka pulskog festivala da film ne bude prikazan u Areni i da se ne natječe za nagradu publike?
Na meni je da nastojim učiniti sve što znam kako bih snimio što časniji film, na to jedino mogu i želim utjecati. Ni na što drugo.
>> Svečano otvoren 60. filmski festival u Puli
