Povijesno značajan čelnik Talijanske komunističke partije, Palmiro Togliatti, u govoru u Moskvi 7. ožujka 1941. kazao je da se fašizam ne treba gledati samo kroz nasilje i aparat, jer je ta diktatura učinila i dobroga za pučanstvo, a prije svih “za radnike i mlade generacije”.
Ti dokumenti Togliattijeva govora o Mussoliniju, njih 25, tek su nedavno otkriveni u moskovskom arhivu. Otkrio ih je profesor sveučilišta u Torinu Aldo Agosti te objavio u knjizi “Togliatti tijekom godina Kominterne 1926.-1943.”, izdavačke kuće fondacije Antonio Gramsci (osnivač talijanske KP). Togliatti je kao dobre stvari koje je uveo fašizam iznosio poboljšanje statusa radnika, mladih…, uveo društvenu sigurnost. “Točno je da su plaće radnika malo niže u odnosu na razdoblje prije fašizma, a prije nije postojao zakon o radu”, kazao je Togliatti.
Time što se sada otvoreno govori i o nekim pozitivnim stvarima toga razdoblja ne znači reviziju povijesti, drže u Italiji. Dakako, ima i onih koji bi htjeli ispraviti povijest, ali valjda smo dovoljno daleko od toga da se ovo razdoblje može analizirati bez predrasuda. No bilo kako bilo, nakon ove knjige razvila se rasprava o Mussoliniju. Zamjera mu se što je koncem tridesetih godina prošlog stoljeća donio rasističke zakone, one kojima se moglo proganjati Židove, te što je ušao u pakt s Adolfom Hitlerom “koji ga je prisilio da uđe u rat”. Govori se o dva desetljeća njegove vladavine, ali je zapravo bio na vlasti od 1925. do 1943., kada su ga njegovi smijenili i zatim potpisali primirje s Amerikancima. Dakle, nije potpisana kapitulacija Italije, kako se učilo u jugoslavenskim školama, već primirje. U mjestu Cassibile, na Siciliji pokraj Siracuse, na jednoj poljani pod šatorom (danas ondje nema obilježenog mjesta, nema spomenika) 8. rujna 1943. talijanski premijer, maršal Pietro Badoglio, koji je zamijenio Mussolinija, potpisao je sa Saveznicima primirje.
Sletovi i demokracija
A tijekom Mussolinijeva vladanja djeca su ulaskom u škole prisezala i ulazila u pionire, kako su bili zvani u Titovoj Jugoslaviji, odnosno u Balille, kako su nazvani u Italiji. Ime je dano po Giovaniju Battisti Perassu zvanom Balilla, mladiću iz Genove koji se 1746. pobunio protiv austrijske okupacije sjeverne Italije. Mussolinijev režim iskoristio je taj lik patriota za svoju mladež. Nakon što su bili Balille, mladi su bili organizirani u omladinske skupine, pa studentske… Mussoliniju u čast pripremani su sletovi mladeži, zvali su se Concorso Dux. Ni u jednoj demokratskoj državi se ne prisiljava mlade da ulaze u neke organizacije i pri tome prisežu nekome na vjernost. Ni u jednoj demokratskoj državi se vođi ne priređuju sletovi. Ali, mladi su ljeti mogli odlaziti u kolonije. Tako su se i u Italiji zvala odmarališta u kojima su djeca provodila dio ljetnih praznika. Sve je organizirala država. U Italiji se sve češće ističe kako je nakon velike svjetske krize 1929., Mussolini 1933. nacionalizirao banke i tvrtke i osnovao najvažniju državnu tvrtku, Ustanovu za industrijsku obnovu (Istituto per la Ricostruzione Industriale - IRI). Unutar IRI-ja bile su najveće banke (Banco di Roma, Banca Commerciale, Credito Italiano, Banco di Napoli, Banco di Sicilia…), a koje su pak imale dionice najvećih tvrtki (Ansaldo, Ilva, Cantieri Riuniti dell’Adriatico, SIP, SME, Terni, Edison,…), odnosno tvrtke koje su proizvodile 75% proizvodnje željeza, 90% brodogradnje. Jedna od prvih zadaća IRI-ja bilo je spašavanje metalurške kompanije Ansaldo. Koncem 1933. preko IRI-ja država je kontrolirala 24% od ukupnog kapitala svih talijanskih tvrtki koje su sudjelovale s 14% u BDP-u. Poslije Drugog svjetskog rata, IRI, bez obzira na to što je tvrtku ustanovio Mussolini, nije bio raspušten. Unutar IRI-ja je 1980. bilo više od tisuću tvrtki s ukupno 500.000 zaposlenih. IRI je bila jedna od najvećih svjetskih kompanija, a 1993. kompanija je bila na sedmom mjestu u svijetu po dohotku, sa 67,5 milijardi dolara dohotka od prodaje. Privatizacija tvrtki iz sastava IRI-ja počela je osamdesetih godina, a preobrazba je završena tek 2010. Temeljne ekonomske doktrine Mussolinijeva fašizma su korporativizam odnosno uključivanje vlasnika tvrtki i radničke klase u proces vladavine.
Korporativizam je bio više kao suradnja među klasama, što je bilo suprotno marksističkoj klasnoj borbi, ali i kapitalističkom individualizmu. Trebao je to biti treći put u organiziranju društva. U travnju 1927. usvojena je Radna povelja, jedan od temeljnih dokumenata fašizma. Njezin autor, Giuseppe Bottai, kazao je kako s tim dokumentom Italija postaje najnaprednija država u svijetu na polju radnih zakona. Za potrebe poljodjelstva isušene su močvare, posebno one goleme južno od Rima (60 tisuća hektara, pretvorenih u 3000 imanja), mnogi prostori u regiji Pugliji pretvoreni su u polja pšenice, a ulagalo se i u mehanizaciju i povećanje broja malih farmi. Na prostore bivših močvara, ističe se danas, Mussolini je doselio ljude iz drugih, tada siromašnih regija kao što je bila Veneto, koja je sada jedna od najrazvijenijih. Mussolinijem su očarani i neki današnji političari. Zapravo, čim u politici malo zapne, ima onih koji priželjkuju dolazak čvrste ruke. Povjesničar Aldo Mola, autor, uz ostale, knjige “Mussolini prolazi s najvišom ocjenom?”, drži da treba analizirati povijesno razdoblje između 1925. i 1940. bez predrasuda.
Primjerice, nije bilo obvezno biti članom Fašističke stranke da bi se postalo veleposlanikom, tužiteljom, iznosi Mola kao primjer. Na mnogim važnim položajima nisu bili fašisti, kao što to nije bio Alberto Beneduce, koji je bio antifašist i javno govorio protiv Mussolinijeve vlade, a ipak ga je Mussolini pozvao da organizira IRI. Do uvođenja rasističkih zakona koncem tridesetih, Fašistička stranka nije bila protiv Židova, kojih je 1937. bilo oko 10.000 učlanjeno u tu stranku.
Batine, a ne šećer
Mussolini je 1929. potpisao konkordat s Katoličkom crkvom i tako je nastala Država Grada Vatikana. Do tada je papa, praktički, bio izoliran na vatikanskom prostoru gdje se povukao poslije ujedinjenja Italije 1870. U Italiji se znaju i grozne strane fašizma, kojih su posebno bili svjesni ljudi na područjima koje je Italija zaposjela. I prije dolaska Mussolinija na vlast, Italija je ušla u Libiju. Talijanske snage zauzele su Tripoli u rujnu 1911. u ratu protiv Osmanskog Carstva, kao i dio Somalije. Rapalskim ugovorom između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS iz 1920. Italija je dobila Istru (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoke Cres i Lošinj, Lastovo i Palagružu, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Dolaskom Mussolinija na vlast 1925. na prostorima Istre i Dalmacije pod talijanskom upravom pokrenuta je prisilna talijanizacija.
Talijanizirana su imena, službeni jezik, kao i onaj u školama, postao je samo talijanski. Talijanskim zakonom iz 1923. u svim školama u područjima Istre i Dalmacije pod talijanskom vlašću zabranjena su predavanja na hrvatskom i slovenskom jeziku, u 130 hrvatskih škola u Istri hrvatski nastavnici zamijenjeni su talijanskima. Zakonom iz 1926. počela ja talijanizacija prezimena. Spomenimo i to da je, prema nekim izvorima (spominje se knjiga Opera omnia), Mussolini 24. rujna 1920., dakle prije negoli je postao talijanskim premijerom, kazao kako “pred inferiornom i barbarskom rasom kakva je slavenska, ne smije se voditi politika davanja šećera, već ona batine…”. Pred fašizacijom tih prostora pobjeglo je u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju oko 70.000 Hrvata i Slovenaca, a oko 45.000 Hrvata i Slovenaca je ubijeno…
Ispravak nepotpunog podatka gospodine Tomašević: istina je da je 03.09.1943. potpisano tzv."kratko" primirje između anglo-američkih saveznika i Italije, ali mnogo je dalekosežnije tzv."dugo primirje" između istih strana potpisano 29.09.1943. na Malti (potpisnici: general Eisenhower i maršal Badoglio). Iako su Talijanii pritom ishodili da se u nazivu dokumenta benevolentno koristi termin "primirje", a ne kapitulacija, iz samih potpisanih uvjeta savršeno je razvidno da se radilo o bezuvjetnoj predaji talijanske strane saveznicima, a ne o pukom prekidu vatre. Tako je u članku 1 A utvrđeno kako se "Talijanske oružane snage na kopnu, moru, u zraku, gdjegod sa nalazile, predaju u ovu svrhu". Općenito, kroz cijeli navedeni akt od 29.09.1943. utvrđeni su uvjeti bezuvjetne predaje talijanske strane saveznicima, što se također potkrijepljuje i samim nazivom tog akta koji na engleskom jeziku nedvosmisleno glasi: " Instrument of surrender of Italy" (dakle predaja, a ne prekid vatre!). Izvor: https://it.wikipedia.org/wiki/Armistizio_lungo