Radila sam u pekarnici, a bila praktički gladna. Hrana nam je trebala biti osigurana, no dobivali smo je ovisno o tome kako bi se gazdi prohtjelo, kako koji dan. Svi radnici stanovali su u istoj kući, a nismo se smjeli družiti. Šef nas je psovao, nazivao glupanima, nesposobnima. Poludio je jednom kad nisam mogla podići gajbu piva za trgovinu koju je također on vodio. Rekao je da se očekuje da nosim istodobno njih tri. Kolegu koji mi je priskočio u pomoć otjerao je, prepričava ružno sezonsko radno iskustvo s Paga 23-godišnja Osječanka. Radilo se, kaže, bez pauze i slobodnih dana. Sedam je radnika u samo jednom tjednu dalo otkaz, a na koncu, usred jednog radnog dana, i ona.
– Nije se dalo više trpjeti. Izgubila sam živce i dala otkaz – kaže Osječanka, sretna što danas ima posao u svojem gradu. Ništa bolje nije prošla ni sezonska radnica koja je svoje iskustvo opisala na internetskom forumu: “Zvučalo je idealno; osmosatno radno vrijeme, obroci, slobodan dan, plaća od 3500 do 4500, prekovremeni sat plaća se 20 kuna. Nazvala sam, ljubazni, sve može, platit će i putne troškove, samo da se dođe raditi... Radila sam kao sobarica i već prvi dan shvatila da mogu zaboraviti sve iz oglasa... Radili smo po 11 sati, satnica samo 14 kuna, a nijedan prekovremeni plaćen. Dala sam otkaz, a druga plaća stigla 2000 kuna manja od onog što sam zaradila. Nije plaćena ni putna karta, a i od prekovremenih opet ništa! I danas vodim bitku s njima, javlja mi se tajnica, ostali na sastanku, pauzi...”
Mislite da će vas nagraditi
Mnogi se ovih dana s Jadrana vraćaju izmučeni i izrabljeni. Zagrepčanka Evelin Brkljačić, o čijoj smo traumatičnoj epizodi sezonske sobarice u Dubrovniku već pisali, oporavlja se i desetak dana nakon povratka u Zagreb.
– Pijem antibiotike, a i dalje me boli u leđima. Čekam kontrolu liječnika pa da počnem tražiti posao. Još sam u nekoj vrsti šoka i nevjerice što sam trpjela i kako sam iskorištena... Puno je reakcija nakon teksta u Večernjaku o mojem iskustvu. Jedni me pitaju zašto nisam otišla kad sam vidjela da moram raditi od jutra do mraka, bez pauze, praktički za dvoje. Ne shvaćaju da, kad ste u toj situaciji, mislite; sezona je, vidjet će koliko radim, nekako će me na kraju nagraditi... Većina me podržava što sam sve javno ispričala, a javljaju mi se i ljudi s mora, čak i iz Dubrovnika, pozivaju me da iduće ljeto dođem raditi kod njih, žele pokazati da nisu svi isti – kaže Evelin i priznaje da bi više voljela naći posao u Zagrebu. O golgoti koju prođu mnogi sezonci svjedoče i komentari na Evelininu priču. Žena iz Zadra, s višegodišnjim iskustvom na sezonskom poslu, nema iluzija: “Mislim da bi i kožu ogulili radnicima da mogu. Onda se žale da nema radne snage. Još dobro prođu oni koje gazde ne vrijeđaju. A posebna su priča konobari i konobarice koji moraju imati crni i bijeli novčanik i u onoj gužvi misliti kako ukrasti za gazde. Užas...”
Nikad nisi dovoljno dobar
Sezonka iz Donjeg Miholjca također nema lijepe riječi: “Bila, požalila i nikad više. Kolikogod da si dobar radnik, nikad im nisi dovoljno dobar. Zanima ih samo njihova korist, a za novac ne pitaj”. Jedna se gospođa iskreno čudi: “Nisam još čula da je netko tko je radio bilo gdje kod nas u sezoni imao normalne uvjete, normalno radno vrijeme, a to su ljudi koji iznesu sezonu...” Jedna gospođa s puno sezonskih utakmica iza sebe ima praktičan savjet za sve koji na Jadranu ljeti traže posao: “Klonite se malih kućnih radinosti. Tamo ćete biti sve, od kuharice do sobarice, ma sve što im zatreba. Idite u veće hotele, sigurnije je”.
Nitko od ovih sezonaca, nažalost, nije doživio da je inspekcija posjetila poslodavca kod kojeg su radili.
...................objavi ime da uđe u registar robovlasnika ..................................