Dunja Vejzović: Smjenama u medijima govor mržnje u Hrvatskoj samo se razbuktava

Ministar Hasanbegović je dirnuo u gnjezdo stršljena i sada stršljeni zuje i bodu! Dok se gnjezdo nalazi u šumi, opasnost je manja. No, kad se uvuku u grad, nešto se mora poduzeti. Za opće dobro. Pohvalimo gospodina Hasanbegovića i divimo se na iskazanoj hrabrosti. Ja sam dirnuo u Frljića pa sam dobio opomenu a nisam čovjeka uvrijedio. Sada se bojim pisati komentare. Hasanbegović se nikoga ne boji. Istina je na njegovoj strani i Bog čuva hrabre.

Dunja Vejzović je neprijeporno velika operna umjetnica. Međutim, ni papa nije nepogešiv, čak ni u pitanjima crkvenog nauka i dogma, pa tako ni Dunja Vejzović ne može biti neprijeporni autoritet, osobito u pitanjima koja ne spadaju u područje njezine specijalnosti. Ako ostavimo po strani njezino osobno doživljavanje pojedinih Wagnerovih i Zajčevih arija (u što se neću miješati, jer niti sam stručnjak za glazbu,niti volim Wagnera), ostaju pitanja politike, te (su)odnosa politike i umjetnosti, kao jedno od vječnih pitanja. Rijedak je slučaj velikih i autentičnih umjetnika da nastupaju u okvirima nekoga "MI". Stoga istinski začuđuje nastup naših umjetnika i kulturnjaka koji uporno nastupaju kao "MI, umjetnici i kulturnjaci". Osobito začuđuje kad istu frazu ponavlja i operna solistica Dunja Vejzović: "Mi, umjetnici i kulturnjaci...". Istinski veliki umjetnik po prirodi je individualac. Teško se može poistovjetiti s kolektivom. Dakle, ovaj kolektivni nastup naših umjetnika i kulturnjaka fenomen je koji vrijedi zabilježiti i proučiti. Drugo, u čije ime i s kakvim moralnim kredibilitetom nastupa Zoran Ferić? Pisac, književnik? Pa dobro? O njemu kao piscu i književniku treba se izjasniti jedna druga struka, o njemu kao nastavniku (hrvatskog jezika i književnosti) pak druga struka, ali i jedna i druga struka, kao i elementarna ljudskost, složile bi se u tome da on ne može izreći nikakav moralni pravorijek. Ne može netko, čije je cijelo književno i javno djelovanje, usmjereno protiv elementarnog morala, a izazivanju stalnih skandala, bilo što nazvati "najvećim kulturnim skandalom...", pa tako ne može ni imenovanje ministra Hasanbegovića nazvati skandalom. Jednostavno, po tom pitanju Ferićeve riječi ne vrijede baš ništa i ne računaju se. Ili bi se trebale računati s upravo suprotnim predznakom: kao pozitivna vrijednost. Naime, ako Ferić (i Frljić) imaju afirmativan odnos prema skandalu kad se događa u njihovoj izvedbi, zašto bi "skandal" bio nešto negativno ako se radi o Hasanbegoviću? Je li to pristranost i voluntarističko definiranje "pozitivnog" i "negativnog" "skandala"? Jest. Nadalje, intrigantna je i konstatacija primadone Dunje Vejzović da je "Ondje (tj. u Njemačkoj) zabranjen upravo i sam govor mržnje.", čime ona potkrepljuje svoju tvrdnju da u Njemačkoj - nema cenzure. Naime, cenzura je SVAKO ograničavanje slobode izražavanja u javnosti, pa ako je zabranjen "govor mržnje", onda je i to cenzura, i to zapravo vrlo obuhvatna. "Govor mržnje" jedna je krajnje nedefinirana kategorija, i može se primijeniti danas na ovo, sutra na ono. Zabraniti "govor mržnje" en generale znači uvesti cenzuru par excellence, na velika vrata, a promovirati "politički korektnu" pa time i sterilnu umjetnost. Iz umjetničke prakse Dunje Vejzović vidimo da ona, na sreću, to ipak ne primjenjuje, pa bez ograda pjeva Wagnera (koji je, btw, u Izraelu desetljećima bio zabranjen). I ne samo Wagnera, nego svojim scenskim izvedbama ustrajno provocira publiku koja je za takvu umjetničku probokaciju spremna. No dobro, ali bilo bi dobro da onda i drugima prizna pravo na različitost. Pa i na to da postoje umjetnici koji se ne žele svrstati u skupinu "MI kulturnjaci". Zasad od mene toliko, iako cijeli gornji intervku vrvi od pogrešnih drfinicija, neispravnih zaključaka i neistinitih tbrdnji (poput one o zanemariboj cenzuri u bivšoj državi).