Dunja Zloić brzo je napredovala. Radila je dan i noć i ranih devedesetih postala šefica kabineta ministru obrane RH Gojku Šušku. Poslije je dobila i čin pukovnice. Kroz njezin i ministrov ured prolazili su i brojni popisi i zahtjevi te rješenja za dodjelu vojnih stanova. Svega se i svačega tu nagledala. Njezini prijatelji kažu da je često rogoborila protiv kriterija po kojima su ti stanovi dodjeljivani. Kako bi smanjili njezin bunt, u ministarstvu su smislili da će je najlakše smiriti tako da i njoj dodijele stan. I pronašli su ga, lijep i prostran, od 78 četvornih metara u Ulici Pokornoga 10, u elitnom dijelu Zagreba, iznad Kvaternikova trga i uz Petrovu ulicu.
Rješenje o dodjeli stana, pokazuju dokumenti koje posjeduje Večernji list, napisano je 15. srpnja 1993. I ne bi tu ništa bilo previše čudno da u VL-u nije uočeno kako je taj stan Dunja Zloić vratila MORH-u 26. svibnja 1995. Netko je vratio stan koji mu je bio dodijeljen, zazvonilo je u redakciji. Doista neviđeno, pogotovu uzme li se u obzir da Večernjak već danima prekapa po stambenim popisima i rješenjima i rubriku “stan je vraćen” ne nalazi često. Pošto su novinari jače “pogrebali” po slučaju, otkrivena je još zanimljivija priča.
Soba za “safari”
Dunja Zloić ne samo što je vratila vojni stan nego se u njega i odbila useliti. Nikada ondje nije kročila. Radije je bila principijelna te ostala podstanarka. – Potječe iz obitelji staroga kova u kojoj vlada isti takav, starinski moral i etika – kaže prijatelj obitelji. Tijekom 1994. Dunja se radi blizine poslu (MORH-ov blok) preselila u vojni hotel “Zvonimir”. To je bio vojni hotel još u vrijeme SFRJ i zvao se “Kalnik”. Služio je, kao i poslije, za smještaj “prolaznih” časnika te onih koji su čekali na raspored ili dodjelu vojnog stana. U godinama, pogotovu ratnim, hotel se otrcao. Ondje je navraćao i general Ante Gotovina pa su, kad je počela njihova veza, Dunja i Ante odlučili zajedno živjeti. Dobili su zajedničku sobu.
U MORH-ovoj evidenciji službeno stoji da se D. Zloić stana odrekla 26. svibnja 1995., dakle dva mjeseca prije nego što se udala za Antu, uoči Oluje. Nakon rata, Ante Gotovina i dalje je najčešće boravio u Dalmaciji, a potkraj 1995. preselio se u Zagreb. Dunja, sada već Gotovina, i dalje je radila u kabinetu ministra, a on je postao glavni inspektor HV-a. Stanovali su i dalje u jednoj sobi vojnog hotela “Zvonimir”. – Bili su zajedno, Dunja, Ante i žohari, kaže sada jedan od njihovih obiteljskih prijatelja, koji je i sam godinama boravio u “Zvonimiru”. – Radili smo cijeli dan, a kasno navečer, kad bismo se vratili u hotel na spavanje i upalili svjetlo u sobi, počeo je “safari”, lov na žohare – objašnjava.
Gdje je taj Srebrnjak...
Tko zna koliko bi Dunja i Ante još živjeli u vojnom hotelu da na početku 1997. Dunja nije zatrudnjela. Bilo je jasno da hotel “Zvonimir” neće biti baš prikladno mjesto za njih i dijete. Na proljeće 1997. general Gotovina zatražio je novi smještaj i ubrzo je stiglo rješenje. Dobili su pravo na lijep stan na Srebrnjaku 69, malo iznad stana u koji se 1993. Dunja bila odbila useliti. Stan ima 105 četvornih metara, a prvi susjedi Gotovininih također su generali, Imre Agotić i Martin Špegelj.
Kad se napokon morao iseliti iz “Zvonimira” i vratio ključeve sobe, Ante je sjeo u automobil i krenuo tražiti svoj stan. I nije ga našao te je zvao prijatelja da mu kaže gdje je taj njegov stan. – Pa, nazovi ženu. – Bih, ali isključila je telefon – objasnio mu je Ante. Bilo je kasno navečer pa mu je onda prijatelj ipak pomogao i “navodio” ga do Srebrnjaka.
Potkraj 1999. D. i A. Gotovina otkupili su stan, poput generala susjeda. U njemu, međutim, obitelj Gotovina neće dugo i zajednički uživati. Dvije i pol godine poslije, general Gotovina odlučuje ne dočekati uručivanje haaške optužnice i započinje njegov četverogodišnji bijeg. U prosincu 2005. uhićen je na Tenerifeu i ubrzo premješten u pritvor u Scheveningenu. Pet godina poslije ondje i dalje čeka presudu, koja bi trebala biti izrečena u travnju ove godine. U međuvremenu Dunja i njezin sin Ante bili su pod “specijalnim tretmanom”, tijekom hajke na njihova muža i oca. Dunja je ubrzo istjerana iz MORH-a nezakonitim rješenjem o umirovljenju (nije ispunjavala uvjete, pa nije dobivala ni mirovinu) te je protiv MORH-a podnijela tužbu.
Tek prošle godine, prvostupanjskom presudom, sud je dao njoj za pravo, no postupak još nije gotov. Cijelo to vrijeme o obitelji se brinu Gotovinini prijatelji, a generalova mirovina od oko 6000 kuna ide djeci. Kuća u Pakoštanima, gradnja koje je odavna započela, i dalje stoji nedovršena. Gotovinini i dalje žive povučeno i ne žele istupati u javnosti.
Znala je da se ne može mjerit sa ratnim zaslugama generala Nadana pa je skromno odbila biti s njime u egalu.