Dr. Mirjan Damaška, profesor prava na američkom
sveučilištu Yale, u ekskluzivnom razgovoru za Večernji list
komentira sutrašnji početak suđenja generalima u Haagu.
VL: Prošle
srijede u Zagrebu su se susreli glasnogovornici Haaškoga
suda i tužiteljstva s predstavnicima hrvatskih medija. Je li se
Haaški sud diskreditirao takvim ponašanjem?
DAMAŠKA: Međunarodni kazneni sudovi izloženi su kritici da
zanemaruju reakcije javnosti u državama čijim se građanima sudi.
Posebno im se predbacuju brojna odstupanja domaćih propisa od
međunarodnog kaznenog prava i postupka. Zato su sudovi počeli stvarati
tzv. outreach programe ili čak dopunjavati svoju organizacijsku
strukturu "outreach" odsjecima. Sastanak koji navodite može se svesti
pod te promidžbene svrhe jer raskorake domaćeg i nametnutog,
nadnacionalnog prava treba lokalno opravdati. No, ako je održan kako bi
podržao optužbe protiv hrvatskih generala, zajednički nastup
glasnogovornika je za osudu, a bio bi i da su na sastanku bili njihovi
branitelji.
VL: Poznati su članovi
Sudskog vijeća koje će suditi generalima. Predsjedat će mu Alphons
Orie, dok će u Sudskom vijeću sjediti i dvoje posve novih sudaca
imenovanih prije nekoliko dana. Je li to respektabilan sastav?
DAMAŠKA: Sudeći prema presudama koje je obrazlagao, Orie
spada u bolje haaške suce. Njegove privremene kolege ne
poznajem, pa kvalitetu Vijeća ne mogu ocijeniti. No, ako dvoje
pridošlica, sutkinja iz Zimbabvea i sudac iz Letonije, nisu
informirani o svemu što se dogodilo raspadom Jugoslavije,
bit će im vrlo teško. Ne samo zbog složenosti predmeta nego
i zbog toga jer se sud zbog skorog isteka mandata nalazi u velikom
vremenskom tjesnacu.
VL: Tužiteljstvo najavljuje da će imati 150 svjedoka i iznijeti brojne
dokaze, poput Tuđmanovih transkripata. Kako komentirate najavu da će
rasprava biti gotova za godinu i pol?
DAMAŠKA: U kaznenom je postupku postavljanje rokova za
procesne radnje uvijek vrlo riskantno. Nikad se ne zna što
se i na dobro pripremljenoj raspravi može dogoditi, posebno kada su
svjedoci izloženi unakrsnom ispitivanju. Posebno je delikatno
ograničiti vrijeme izvođenja dokaza obrane jer se time lako može doći u
sukob s principom pravednog postupka, barem u smislu koji mu pridaje
Europski sud za ljudska prava. Vremenska ograničenja obrane mogu lako
ugroziti taj princip. Haaški sud je u vremenskom tjesnacu:
Vijeće sigurnosti odredilo mu je vijek trajanja, do 2010. godine.
VL: Suđenje počinje sutra
uvodnim riječima tužiteljstva, a idući će dan uvodnu riječ imati i
Gotovinina obrana, iako to nije uobičajeno. Obrane najčešće
odluče govoriti nakon iznošenja dokaza, kao što
će napraviti Markačeva i Čermakova obrana. Koji je put bolji?
DAMAŠKA: U procesima angloameričkoga tipa, za kojima se u
velikoj mjeri povodi Haaški sud, obrana se često odriče
uvodne riječi, osim ako smatra da je u njezinu interesu unaprijed
izložiti obrambenu verziju događaja. U postupku protiv hrvatskih
generala treba imati na umu i to da će se dokazi optužbe izvoditi
mjesecima prije nego što će s protudokazima nastupiti
obrana. Gomilanjem optužnih dokaza tijekom tako dugog vremena može se
kod sudaca, makar i podsvjesno, ukorijeniti naklonost prema optužnoj
tezi i unatoč tome što će obrana unakrsno ispitivati
svjedoke optužbe. Forenzičkoj psihologiji ta je pojava poznata. Čini mi
se stoga da je obrana generala Gotovine u pravu što se ne
odriče uvodne riječi. Međutim, budući da se obrambene teze optužene
trojke donekle poklapaju, razlike u raspravnoj taktici triju obrana
mogle bi biti od manje važnosti.
VL: Mnogi zaključuju da
ne počinje suđenje samo generalima, nego i Hrvatskoj.
DAMAŠKA: Ovo je suđenje od šire važnosti.
Generali su, naime, osim zapovjedne odgovornosti za određene povrede
humanitarnog prava podređenih optuženi i za tzv. zajednički zločinački
pothvat, protjerivanje stanovništva. Dijelom tog pothvata
optužba ubraja i bivši hrvatski politički i vojni vrh. To
znači da bi osuda uključivala ne samo stigmatiziranje prvog hrvatskog
predsjednika kao međunarodnog zločinca nego bi i akciju kojom je
ostvaren teritorijalni integritet RH osudila kao kriminalnu aktivnost
kojom je počinjeno jedno od najvećih etničkih čišćenja
tijekom raspada Jugoslavije. Negativan utjecaj te odluke na Hrvatsku
podcijeniti se ne bi smio.
VL: Dakle,
postoji mogućnost izjednačavanja krivnje kroz presudu?
DAMAŠKA: U nekim krugovima vlada mišljenje da bi
eventualna osuda pozitivno djelovala, u smislu da Hrvati shvate kako su
u ratu i oni počinili kaznena djela. Ističe se i to da negativan
utjecaj označavanja Tuđmana kao zločinca na Hrvatsku ne bi bio
ništa veći od utjecaja koji je na Srbiju imalo
suđenje Miloševiću. No, sve da je u tim pitanjima
i ispravno inzistirati na moralnoj simetriji, reakcije na optuživanje
Tuđmana i Miloševića ne bismo smjeli izjednačavati. Ostave
li se po strani sve druge okolnosti prema kojima se oni razlikuju,
ostaje činjenica da Milošević nije bio stvaratelj, nego
štetočina za srpsku državu, dok je Tuđman za velik broj
hrvatskog stanovništva "otac domovine". Zamislite reakciju
Talijana ili Amerikanaca na sudski zaključak da su Garibaldi i
Washington kriminalci? I to unatoč okolnosti da je u tim državama
nacionalna samosvijest građana mnogo čvršća nego u "mladoj"
Hrvatskoj. Usto, malo je ljudi u Hrvatskoj koje bi tek osuda u slučaju
o kojemu govorimo upozorila na to da su u Domovinskom ratu i Hrvati
kršili humanitarno pravo. Što bi se moglo
zaključiti? Iako eventualna osuda državnog vrha za "zločinački pothvat"
ne bi dovela hrvatsku državu u pitanje, osim neugodnih pravnih
posljedica, vrlo bi traumatično utjecala na "kolektivno svjesno i
nesvjesno" mnogih Hrvata.
VL: Zašto
Haaški sud nije dopustio da se Hrvatska umiješa u
postupak kao "prijateljica Suda"?
DAMAŠKA: S gledišta promicanja legitimnosti
međunarodnoga kaznenog pravosuđa ta je odluka pogrešna, iako
se može sporiti o pravno-tehničkim argumentima kojima je Sud tu odluku
obrazložio. Mali je, međutim, paradoks da bi ta odluka mogla u nekoj
mjeri olakšati traumu eventualne odluke da je, da tako
kažemo, Hrvatska nastala u grijehu. Bude li, naime, došlo do
osude za zločinački pothvat, mnogi će je Hrvati osporavati argumentom
kako bi presuda glasila drugačije da se Hrvatskoj dopustilo da se
umiješa u postupak te da se teret zaštite
širih interesa nije prebacio samo na leđa obrane. Taj je
argument teško opovrgnuti riječima kako uplitanje vlade ne
bi bilo učinkovito.
VL: Poznajete li članove
obrambenog tima generala Gotovine?
DAMAŠKA: Imao sam priliku jednom se sastati s odvjetnicima
Mišetićem i Kehoeom. Bolje poznajem samo Akhavana jer sam
bio ad hoc član komisije harvardskog pravnog fakulteta, pred kojom je
on polagao usmeni doktorski ispit. Vrlo dobro poznaje međunarodno
kazneno pravo, a nadam se da je talentiran i za praktičnu forenzičku
aktivnost.
VL: Na proljeće u Firenci
predsjedate međunarodnom konferencijom o budućnosti međunarodnih
kaznenih sudova. Što mislite o ad hoc sudu za
bivšu Jugoslaviju?
DAMAŠKA: Iscrpan odgovor zahtijevao bi previše
prostora, a sažetak mojih pogleda mogao bi se pogrešno
shvatiti. Pri konačnoj ocjeni djelovanja toga suda treba
uzeti u obzir i postupke vođene protiv Srba, Bošnjaka i
Kosovara, kao i neka opravdana čišćenja naše
hrvatske kuće. No, kao što se može zaključiti iz mojih
novinskih napisa, a posebno iz mojih stručnih članaka u zemlji i
inozemstvu, mislim da je Haaški sud u nekoliko važnih
pogleda promašio afirmirati se na prostoru
bivše Jugoslavije, pa tako i u Hrvatskoj. Čini mi se da će
budućnost pokazati kako je u tim promašajima ne
baš nezamjetnu ulogu imala i Carla del Ponte zbog svoje
bahatosti i politikantstva.
EKSKLUZIVNO Dr. Mirjan Damaška, profesor prava na američkom sveučilištu Yale
