Bilo je posve izvjesno da će pregovori Andreja Plenkovića s Božom Petrovom, koliko god na trenuke djelovalo da zapinju, završiti dogovorom o novoj Vladi HDZ-a i Mosta. Već na početku pregovora, a sigurno u samoj završnici, kako sada prepričavaju upućeni, Plenković je Petrovu jasno rekao da HDZ i bez potpisa Mosta predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović u prethodno dogovorenom roku na Pantovčak kani odnijeti 76 potpisa, koliko je bilo potrebno da Plenković dobije status mandatara za sastavljanje Vlade. HDZ je, naime, i bez Mostovih 14 potpisa imao 76 mandata saborskih zastupnika jer im je svojih pet potpisa požurio dati i HSS-ovac Krešo Beljak, tu su bili zastupnici nacionalnih manjina, zastupnici koalicije Milana Bandića i Radimira Čačića... Budući da je SDP nakon parlamentarnih izbora, pokošen rezultatom, odmah odustao od bilo kakvog pokušaja sastavljanja Vlade, Most nije imao drugog izbora nego se dogovoriti s HDZ-om ili ostati u oporbi. HDZ je osim Mosta imao i opciju dogovora s HSS-om ili HNS-om, odnosno još dvije rezervne varijante u slučaju da Most odustane, ali u HDZ-u su promišljajući o strateškoj suradnji na dulji rok, jer to s HSS-om (zbog Beljakove prevrtljivosti) ili HNS-om (zbog svjetonazorskih razlika) ne bi bilo moguće, inzistirali na Mostu. Točnije, na tome je inzistirao uzak krug oko Andreja Plenkovića uvjeren da je samo suradnja s Mostom moguća na dulje staze.
Navodno su najveći zagovornici Mosta bili Davor Ivo Stier i Goran Marić, dok pojedini članovi Predsjedništva, a Milijan Brkić je i javno rekao da postoji alternativa suradnji s Mostom, uopće ne vjeruju da Vlada s Mostom može biti funkcionalnija od one koju je Tomislav Karamarko srušio i za to platio glavom. Štoviše, procjenjuju da će za godinu, najviše godinu i pol Plenković morati presložiti saborsku većinu (što može bez problema napraviti) i sastaviti novu Vladu bez Mosta. I sad je potrebno reći jednu istinu, koju će vjerojatno priznati tek rijetki u HDZ-u.
Karamarko bio u pravu
Tomislav Karamarko zapravo je bio u pravu kad je inzistirao na rušenju Vlade jer model nestranačkog premijera, tvrdoglavog Mosta, narušenih odnosa kao i Karamarkovo distanciranje od Oreškovića i Petrova (potpuno disfunkcionalna Vlada) morali su biti prerezani. Iako je taj njegov potez u HDZ-ovu pokretu otpora doživljen kao sumanut (a zaista i nije normalno da stranka ruši vlastitu Vladu) uz riječi da Karamarko tim potezom šalje HDZ u oporbu i na vlast dovodi SDP, pokazalo se sasvim suprotnim. Jedini koji je profitirao od novih izbora (zanemarimo li Živi zid) jest upravo HDZ. SDP, koji je slovio za sigurnog pobjednika, potučen je do nogu. Naravno, zasluge za izborni uspjeh HDZ-a treba pripisati Andreju Plenkoviću i njegovu timu, koji je kao novo lice i umjereni političar donio mir na političkoj sceni, što su birači honorirali glasovima. Ali Plenkovć je zahvaljujući Karamarkovu ludom potezu dobio mogućnost tzv. clean starta. Povukao je ispravne poteze, odlučio da HDZ na izbore izađe praktički sam, da se riješi balasta u liku HSP-a AS, da donekle očisti HDZ-ove saborske liste i postigne izborni uspjeh. Pritom je svojom nasilnom retorikom pomogao i Zoran Milanović. Jedini koji se od aktualnih članova Predsjedništva usudio javno reći da se pokazalo kako je bio ispravan potez srušiti najneuspješniju i najraštimaniju hrvatsku Vladu bio je Darko Milinović.
Neki u HDZ-u kažu da stvari ne treba gledati tako, nego da je Plenković uspio spasiti i u svoju korist preokrenuti lošu odluku o rušenju Vlade, ali ostaje činjenica da je HDZ profitirao i da je prošla Vlada bila sve samo ne – Vlada.
Kada je dogovorio Vladu s Mostom, Plenkovića je ovaj tjedan čekao, zapravo, još i teži posao sređivanja stanja u HDZ-u. Prvi problem koji je trebao riješiti bio je Davor Božinović, koji je jedan od njegovih najbližih suradnika i njegov savjetnik, a drugi je bio Milijan Brkić. Božinović je u desnom krilu HDZ-a doživljen kao crvena krpa, pitaju se koji je njegov stranački legitimitet da sjedi na sjednicama Predsjedništva i sudjeluje u kreiranju najvažnijih odluka za HDZ. Nije prošao stranački izborni poces, na listi za Sabor dobio je mizeran broj preferencijalnih glasova, a kuloarski se, bez obzira na sve to, spominjao kao mogući potpredsjednik Vlade i ministar obrane. No Plenković je donio ispravnu odluku, odlučio je ne provocirati s Božinovićem na visokom mjestu u Vladi, koje ni na koji način ne bi bilo adekvatno njegovim stranačkim ili izbornim zaslugama, nego mu je namijenio funkciju šefa svog budućeg premijerskog kabineta. Sveo je Božinovića na pravu mjeru, a opet ga je zadržao blizu i dao mu značajno mjesto. Baš nitko ni jednom premijeru ne može prigovoriti izbor savjetnika i suradnika u svom kabinetu, na te se pozicije biraju ljudi od povjerenja za koje stranačka snaga ili izborni angažman zapravo uopće nisu bitni. Time je Plenković otvorio prostor Damiru Krstičeviću, umirovljenom generalu i ratnom dragovoljcu koji mu je vodio kampanju na unutarstranačkim izborima. Krstičević je prije godinu dana izvisio s funkcije ministra obrane jer se Karamako (a dijelom i Orešković) tada odlučio za dotadašnjeg predsjedničina savjetnika Josipa Buljevića. Krstičeviću je to tada jako teško palo i još jedan takav poraz zaista bi bio ponižavajući za generala koji je Plenkoviću potreban i kao personifikacija domoljublja, odnosno kao sedativ za desno biračko tijelo. Osim toga, Krstičević je čovjek koji već dvaput zaredom na izborima osvaja najviše preferencijalnih glasova, odmah iza šefova SDP-a i HDZ-a.
Hasanbegović najteži ispit
Uvođenjem Božinovića u svoj kabinet, a Krstičevića u Vladu, Plenković je pokazao da neće lomiti preko koljena i da razumije stranačko okružje kojim tek treba ovladati. Da neće ići u politiku eliminacije (barem zasad) nego u politiku uspostavljanja mira i zadovoljavanja stranačkih frakcija, pokazao je i odlukom da Milijan Brkić, njegov zamjenik, bude jedan od troje HDZ-ovih potpredsjednika Sabora. I to je funkcija po mjeri Brkića, prema javnosti zapravo ne tako važna i istaknuta, ali prema stranačkoj javnosti pokazuje da Brkić nije eliminiran i da se njegova funkcija zamjenika predsjednika HDZ-a uvažava. Brkić se siguno ne uklapa u Plenkovićev HDZ, on je reprezent starog HDZ-a i njegova priča s diplomskim radom nije ugodna, ali Plenković nije mogao zanemariti njegovih pet godina rada u stranci i njegovu mrežu na terenu. Uostalom, odlika dobrog vođe je da upravlja ljudima i iz svakoga izvuče ono najbolje, a upuštanje u ratove i političke eliminacije prizeman su način vođenja stranke. U HDZ-u se čuje da bi Brkić mogao imati važnu ulogu i uoči lokalnih izbora i da Plenkovićevo vodstvo kani koristiti njegove organizacijske sposobnosti. No jednako tako nakon lokalnih izbora mogli bi biti unutarstranački izbori u HDZ-u na kojima će se birati novi ljudi za sva stranačka tijela, a tada će Brkić teško biti kandidat za zamjenika.
Plenkoviću sada preostaje razriješiti gordijski čvor zbog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. I to će mu vjerojatno biti najteža operacija otkad je postao predsjednik HDZ-a. Toga su svjesni i u njegovu najbližem krugu, pa kažu da ta odluka neće biti nimalo laka. Već je gotovo prihvaćena stvar da Hasanbegović neće biti novi stari ministar kulture, ali problem je tko će biti njegova zamjena i na toj činjenici će Plenković položiti ili pasti ispit. Opcija s Ninom Obuljen kao novom ministricom kulture, s kojom je Plenković privatno dobar a poznaje i njezinu obitelj, u odnosu na desno biračko tijelo koje Plenković ne smije zanemariti neće biti dobra. Uvrštavanjem Hasanbegovića, Culeja, Brune Esih i ostalih na saborske liste HDZ-a, Plenković je lukavo izvukao glasove desnog biračkog tijela i uništio smiješne pravaške stranke poput HSP-a AS. Sada se ne smije odreći tog dijela biračkog tijela, što bi mu se s Ninom Obuljen moglo dogoditi jer bi mogao potaknuti oporavak nove desnice. Zadaća HDZ-a jest držanje ljute desnice pod kontrolom i Plenković mora dobro odvagnuti tko će biti Hasanbegovićeva nasljednica ili nasljednik.
Da Plenković u toj priči pomalo gubi živce svjedoči i njegov oštar istup na Predsjedništvu i Središnjem odboru HDZ-a gdje je jasno poručio da mu nitko, nikakvim pritiscima i ucjenama, neće određivati tko će biti ministri. Rekao je i da se nitko nije rodio da bi bio ministar. Razljutila ga je, kako kažu u vrhu HDZ-a, hajka na Ninu Obuljen. Prijave braniteljskih udruga protiv HAVC-a, u čijem je Upravnom odboru i Obuljen, doživio je kao pritisak da se nju eliminira kao kandidatkinju za ministricu. Čak je i na Predsjedništvu rekao da je katastrofa to što se radi Nini Obuljen samo zato što se medijski nagađa da bi ona mogla sjesti u Hasanbegovićevu fotelju. Ali Plenković, koliko god ne želi dopustiti da mu vanjski faktori kroje kadrovsku politiku, mora uzeti u obzir da je Nina Obuljen neprihvatljiva desnom političkom spektru. To ne mora utjecati na njegovu odluku, ali moglo bi imati posljedice. U njegovu krugu čuju se mišljenja da bi adekvatna supstitucija za Hasanbegovića bila Bruna Esih, nova zvijezda političke desnice, uz koju je na izborima stao i Zlatko Hasanbegović. Štoviše, pozvao je birače da glasuju za nju, a zajedno su dočekali i rezultate izbora. Za Hasanbegovića i njegovi pristalice u HDZ-u smatraju da je predaleko otišao i da si Plenković sada ne može dopustiti da popusti pritiscima i ostavi ga na poziciji ministra. Jednako tako može se steći dojam da Plenković neće htjeti ni popustiti pritiscima da izbor ne bude Nina Obuljen. Ali razmišljanja idu u tom smjeru da bi nakon dobre odluke s Božinovićem, izbor Nine Obuljen bio prvi Plenkovićev zapravo diskutabilan potez.
Malo vremena za odluku
Budući da bi nova Vlada trebala biti formirana najkasnije do srijede, Plenkoviću ne preostaje dugo za razrješenje tog problema. Ovakvu ili onakvu odluku morat će donijeti brzo, isključujući faktor taštine i pragmatično razmišljajući što će mu se na kraju isplatiti. Desnim biračima, dolaskom Hasanbegovića, pozicija ministra kulture postala je svojevrsni simbol i o tome Plenković mora voditi računa. Dakle, nije riječ samo o ministru kulture, nego o osobi koja sa te pozicije znači puno više od formalne funkcije. Karamarkova ideja s Hasanbegovićem bila je mijenjanje društvene klime koja se trebala očitovati i kroz raspodjelu novca neprofitnim medijima. Hasanbegović, kao osoba rijetkog osobnog integriteta, vrlo autonomna i bez straha od stranačke hijerarhije (i kada je Karamarko bio šef HDZ-a i koji ga je i “izmislio” za ministra kulture), koliko god bio omražen ili obožavan, stvorio je očekivanja od pozicije prvog kulturnjaka. Svaki novi ministar na toj funkciji gledat će se i procjenjivati u odnosu na Hasanbegovića. To nije nimalo zahvalno, ali jednostavno je tako.
>> HDZ-u jasno da bi bilo dosta 9 ministara, ali za rezove nema snage
>> Plenković otkrio: Već sada imamo više žena u ministarstvima. Potencijalnih i stvarnih
Potpuno promašena analiza po pitanju Hasanbegovića. Stvar je potpuno čista i jasna. Od Sanadera pa na ovamo imamo NVO sektor kao parapolitičke organizacije i kulturni sektor koji je okupiran od ideoloških istomišljenika, a sve na račun poreskih obveznika. Hasanbegović je personifikacije demotaže takvog koruptivnog i kancerogenog sustava koji razara slobodu kulturnog izražavanja. I da, možda on ne mora biti na čelu ministarstva ali ta politika mora biti prisutna.