Nakon poraza na parlamentarnim izborima, stranku koja je do prije par dana bila na vlasti i njezina šefa Zorana Milanovića čeka ono što se eufemistički zove „analiza izbornih rezultata“, a u stvarnosti je bespoštedna borba za vlast, za mjesto koje u hrvatskom političkom sustavu pobjedniku gotovo pa garantira mjesto premijera u sljedećoj izbornoj rundi.
Nije teško zaključiti zašto je došlo do tog poraza. Rezultati vlade na odlasku ne mogu se ocijeniti kao uspješni: tri godine recesije, iz koje smo se počeli izvlačiti tek zadnjih par kvartala; desetine tisuća izgubljenih radnih mjesta i rekordna nezaposlenost koja je u emigraciju otjerala praktički cijelu jednu generaciju mladih; nesređene javne financije – kontinuirani deficiti i rast javnog duga – koje su dovele do dva uzastopna snižavanja kreditnog rejtinga; te neprovođenje ključnih reformi, bili su ipak preveliki uteg.
Ukratko – bio je to relativno neuspješan mandat koji nije ispunio očekivanja birača.
Međutim, debata koja je u SDP-u otvorena onog trenutka kada je postalo jasno da će se Most prikloniti HDZ-u, nije se fokusirala na analizu tog mandata, nego na – analizu osobnosti Zorana Milanovića, na njegove komunikacijske vrline i mane (više ovo drugo, jasno) te na rasprave o razini demokratskog odlučivanja u stranci.
Jedina kritika upućena Milanoviću, a koja ima iole politički sadržaj, dolazi s lijevog krila stranke, i to je ona poznata objeda da je SDP pod njegovim vodstvom „izgubio svoj socijaldemokratski identitet“, i da mora naći načina da se vrati istinskim vrijednostima. U javni se diskurs vratila olinjala mantra o „neoliberalnim skretanjima“, o sukobu rada i kapitala i druge floskule temeljene na marksističko-lenjinističkom shvaćanju stvarnosti kao klasne borbe, to jest borbe protiv tržišne ekonomije, borbe protiv profita (i osobito ekstraprofita), i na koncu borbe protiv poduzetnika – kulaka.
Problem s tom tezom je što je ona u očiglednom raskoraku s analizom rezultata rada te navodno neoliberalne vlade. Sve greške i propusti vlade ne proizlaze iz toga što je bila „suviše neoliberalna“, nego obrnuto – jer nije provodila reforme, jer nije stesala javni sektor i dovela javne financije u red, te što je bila i suviše uspješna u „borbi protiv kapitala“, pa su tako vrlo uspješno uništene tisuće malih biznisa i na burzu otjerane desetine tisuća ljudi, što je samo produbilo recesiju.
Drugim riječima, Milanovićevi protivnici kritiziraju njega i njegovu vladu zbog ono malo dobrih poteza (i namjera koje nisu ostvarene), a s druge strane zahtijevaju da se stranka u svom budućem djelovanju u još većoj mjeri prikloni politikama koje su dovele do loših rezultata i neuspjeha na izborima. Time pokazuju da SDP nema rješenja za Hrvatsku, odnosno da su rješenja koja nude gora čak i od onoga što je provodila njihova vlastita neuspješna vlada.
Nije čudo da protivnici trljaju ruke.
>>Hrvatski 'kapitalisti' na koljenima, a borci protiv njih i dalje jašu
