Nedavno je u božićnoj poruci katoličkim vjernicima kardinal Josip
Bozanić psovku naveo kao jedan od glavnih neprijatelja obiteljskog
sklada i zajedništva. Sasvim opravdano, slažu se analitičari, jer
Hrvati se ubrajaju među najžešće i najinovativnije psovače. Opće je
mišljenje među našim lingvistima da smo uz Talijane i Mađare na samom
svjetskom vrhu, i to u svim disciplinama psovanja: od raznovrsnosti do
žestine.
Paradoks
Profesor usmene književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dr.
Stipe Botica ističe da su najveći psovači izrazito katolički narodi
koji živu na jugu Europe. Riječ je o paradoksu jer Hrvati formalno drže
do vjere i svetinja, a spremni su ih psovkama obezvrijediti na sve
načine. Ističe kako postoje ozbiljne studije koje pokazuju da su
Hrvati, Mađari i Talijani najveći europski psovači.
Botica psovača opisuje kao čovjeka koji je duševno prazan, pun jada i
čemera, a onda takvo jadno stanje jednostavno stvara mračne riječi.
Neki se psovkama žele napraviti važni, žele se istaknuti, a najčešće
žele nekog uvrijediti, obezvrijediti, verbalno dotući. I onda se u
tradicionalnoj katoličkoj kulturi udara i napada ono što se smatra
najvrednijim i što onoga kome je psovka upućena može najviše
uvrijediti. Sasvim je logično da su od psovki najmanje pošteđene vjera
(Bog, Isus, Krv Isusova, Srce Isusovo, Djevica Marija) i obitelj
(majka, sestra te nešto rjeđe supruga). Pučki rečeno, psuje se sve po
spisku.
Glagol j... upotrebljava se u prvom licu jednine prezenta. Psovke
su nevjerojatno bogate, višeznačne i metaforične kaže dr. Botica
dodajući da se psovke nikada ne izriču u miru i staloženom stanju.
Psuje otuđen čovjek koji se osjeća suvišnim i napuštenim, a psovanje je
uvijek znak nekulture, neuglađenosti, sirovosti i primitivizma.
Društvo ne prihvaća psovku jer je ona ružna navika, a od ružnog
ljudi bježe objašnjava dr. Botica.
Svećenik i sociolog dr. Ivan Grubišić uzroke psovke nalazi i u
patrijarhalnom odgoju koji Boga prikazuje i predstavlja kao onoga koji
sve vidi i sve kažnjava.
Čovjek psovanjem želi pokazati da se ne boji Boga
objašnjava dr. Grubišić te upozorava na paradoks da najveći psovači
sebe uglavnom doživljavaju kao predane vjernike. Često se u nekim
mjestima Dalmatinske zagore psovanje, posebno ono usmjereno prema Bogu,
Isusu, Blaženoj Djevici Mariji, smatra inicijacijom, spremnošću za
ulazak u svijet odraslih. Kao da se želi poručiti: ako ne psuješ, nisi
odrastao, nisi muškarac. Malo pomalo psovka je postala sastavni dio
folklora te sastavni dio kulturnog ponašanja.
Kazne
A nije uvijek bilo tako, objašnjava dr. Grubišić, jer se, primjerice,
psovanje na javnom mjestu u srednjovjekovnom Trogiru kažnjavalo i
javnim šibanjem ako je netko ustrajao na psovkama. Čak su i u
ateističkom i komunističkom Sovjetsku Savezu postojale novčane kazne za
psovanje na javnom mjestu.
Dr. Grubišić kaže da je prije četrdeset godina, kada je studirao u
Zagrebu, rijetko mogao čuti psovku na javnom mjestu. Tko je pak želio
čuti baš žestoku i sočnu psovku morao je doći na zagrebačku špicu na
kojoj su se okupljali Dalmatinci. No, u Zagrebu se sada psuje žestoko i
maštovito pa mirne savjesti možemo zaključiti da su se vremena
promijenila. Psuje se i u drugim dijelovima Hrvatske, jednako
inovativno kao u Dalmaciji.
Nekada su psovali samo ribari i težaci, a danas to čine gotovo
svi - čak i mala djeca ističe don Grubišić.
Glavni uzrok poplavi psovki u svakodnevnom komuniciranju Grubišić
nalazi u lošem kućnom odgoju, slabom sustavu obrazovanja,
neprofiliranoj kulturi te u slabom kršćanskom odgoju.
Časne sestre žale mi se da učitelji i nastavnici psuju pred
školskom djecom kaže don Grubišić.
Neke su obitelji u suradnji s Crkvom bile pokrenule kampanju protiv
psovanja pa su se u nekim kućama mogli vidjeti natpisi: "U ovoj se kući
ne psuje".
Mislilo se da će se odgojem i obrazovanjem riješiti problem
psovanja. Neke su obitelji u tome uspjele, ali psovke su, na žalost,
postale sastavni dio kulture koja se čak ne vrednuje kao nešto loše.
Mediji
Hrvatski mediji uglavnom su neutralni kada su u pitanju psovke.
Ocjenjuje se da mediji uglavnom ne podupiru i ne promiču prostačku
kulturu, ali jednako tako ne vode sustavnu edukativno-odgojnu kampanju.
Psovke se u posljednje vrijeme sve više pojavljuju na internetu i
u kazalištu kao prikaz autentičnog života ističe dr. Grubišić.
Premda u javnom životu nema previše psovki, i tu ima iznimaka pa katkad
u eteru kakav uglednik olakša dušu psovkom čime nikako ne može biti
uzor mladim slušateljima.
Posebno je opasno kada psuje javna osoba jer ona ima posebnu
odgovornost za javnu riječ zaključuje dr. Grubišić.
Psovka ili vulgarizam
Psovka ili vulgarizam jest riječ koja nije prihvaćena u općim načelima bontona te se smatra nepristojnom i neprikladnom. Najčešće psovke sinonimi su za pojmove vezane uz spolne odnose i spolne organe. Psovanje je neprihvaćeno u društvu, a osobe koje se služe psovkama smatraju se nepristojnima i vulgarnima. U razgovornom jeziku psovke se rabe za izražavanje ljutnje, iznenađenosti, bijesa, iživciranosti, a katkad čak i zadovoljstva, sreće i veselja. No, više od svega, psovke služe za vrijeđanje i naglašavanje pojedinih dijelova iskaza.
